Evropa ne može postići svoje klimatske i energetske ciljeve bez povećanja energetske efikasnosti stambenih zgrada, na koje otpada otprilike četvrtina potrošnje energije u EU. Ipak, dvije trećine energije koja se upotrebljava za grijanje i hlađenje još uvijek potiče iz fosilnih goriva i gotovo tri četvrtine zgrada u EU i dalje su energetski neefikasne. Obnova postojećih stambenih objekata stoga je ključna za snižavanje potrošnje energije i smanjivanje emisija, pri čemu posebnu važnost imaju projekti „dubinske” obnove, kojima se ostvaruju uštede energije veće od 60% i koji su neophodni za postizanje visokoefikasnog fonda zgrada.
Od 2021. države članice svoje mjere za povećanje energetske efikasnosti stambenih objekata mogu pojačati s pomoću Mehanizma za oporavak i otpornost, u okviru kojeg postoji zahtjev da se 37% finansijskih sredstava namijeni dostizanju klimatskih i energetskih ciljnih vrijednosti. Nadalje, Evropska komisija je u svoj prijedlog proračuna EU-a za razdoblje 2028. – 2034. uključila mogućnost nastavka finansiranja takvih obnova.
„Finansijska sredstva EU za obnovu privatnog stanovanja trebala bi se dodjeljivati projektima s najvećim potencijalom za smanjivanje potrošnje energije. Međutim, suviše često vidjeli smo da sredstva iz RRF-a odlaze tamo gdje ih je najlakše potrošiti, a ne gdje bi napravila najveću razliku”, izjavio je Nikolaos Milionis, član Suda zadužen za predmetnu reviziju i tematski izvještaj 20/2026 „Povećavanje energetske efikasnosti privatnih stambenih objekata s pomoću RRF-a – Široka finansijska podrška, ali slabi temelji”.
U većini slučajeva prednost dobijaju brže i jednostavnije obnove. Štoviše, revizijski posjeti državama članicama pokazali su da se kriteriji za odabir ne upotrebljavaju kako bi se projekte rangiralo prema njihovu očekivanom efektu. Time se smanjuje mogućnost pružanja podrške projektima kojima bi se moglo uštedjeti najviše energije ili domaćinstvima s najvećim potrebama. Drugim riječima, novac za obnovu, koji prema planovima zemalja EU-a iznosi do 43 milijarde eura, često se troši brzo umjesto strateški.
Revizori upozoravaju da se tim pristupom ujedno može stvoriti dvostruki problem. Prvo, mjere obnove srednje temeljitosti mogu dovesti do toga da zgrade godinama ostanu zaglavljene u nižim razredima efikasnosti, čime buduća unapređenja postaju još teža i skuplja. Drugo, na taj se način vjerovatno provode ulaganja koja nisu najbolji izbor za dugoročnu dekarbonizaciju. Revizori su utvrdili da za jednostavne mjere, kao što je zamjena prozora ili ugradnja solarnih ploča, zapravo postoji velik interes, dok su građevinski radovi koji su pogodniji za energetsku efikasnost nešto rjeđi.
Revizori su kritični i prema načinu na koji se provjeravaju rezultati. U cijeloj EU većina mjera obnove finansiranih iz RRF-a usmjerena je na ostvarenja, kao što je broj obnovljenih domova ili površina obnovljenih prostora. U vrlo malom broju tih mjera zahtijevaju se stvarni rezultati, kao što je manja potrošnja energije: od 111 ispitanih mjera obnove njih samo tri uključivale su ciljne vrijednosti za uštedu energije.
Zemlje EU ohrabruje se da upotrebljavaju energetske certifikate kako bi procijenile uštede energije. Međutim, revizori ne smatraju da su informacije u tim certifikatima dovoljno pouzdane ni uporedive, što znači da nisu prikladne za adekvatno praćenje. Jedan je od razloga činjenica da procjene u certifikatima ne odgovaraju stvarnoj potrošnji energije, koja može zavisiti i od načina na koje ljudi griju, hlade i upotrebljavaju svoje domove. Još je jedan razlog taj da certifikati često sadržavaju pogreške zbog kojih se visina ušteda podcjenjuje ili precjenjuje.
Konačno, u izvještaju je istaknuto da se isplativost ne razmatra u dovoljnoj mjeri, zbog čega je teško utvrditi slučajeve u kojima je vrijednost za uloženi novac nedovoljna te ispraviti pogreške tokom provođenja projekata. Analiza koju su proveli revizori Suda, koja je obuhvatila različite vrste intervencija, zgrada i političkih odluka, pokazuje da se trošak uštede jedne jedinice energije znatno razlikuje među državama članicama koje su revizori detaljnije ispitali. U tom je pogledu talijanski program „Superbonus”, kojem se samome planira dodijeliti gotovo trećina (14 milijardi eura) svih namjenskih sredstava iz RRF-a, posebno upečatljiv primjer. Naime, ispostavilo se da su troškovi po jedinici ušteđene energije gotovo četverostruko viši od prvobitno očekivanih. Dodatno, iz tog programa pokriva se do 110 % troškova obnove, što znači da javna podrška može prekoračiti stvarni trošak. Za revizore je to očit slučaj neisplative upotrebe finansijskih sredstava EU.
(ERS, 07.07.2026. / Odgovorno)
