“EU je, već u ranoj fazi pandemije, vakcine prepoznao kao jedan od prioriteta u odgovoru na bolest COVID-19 i počeo se usmjeravati na razvoj sigurnih i efikasnih vakcina kao rješenja za okončanje zdravstvene krize. Preduzeo je mjere kako bi pomogao skratiti vremenski okvir za razvoj vakcina s 10 – 15 godina na 12 – 24 mjeseci.”, stoji u tematskom izvještaju Evropskog revizorskog suda “Nabavka vakcina protiv bolesti COVID-19 u EU”, objavljenom 12.09. ove godine.
Kad je sredinom 2020. EU započeo postupak javne nabavke vakcina, nije bilo poznato hoće li ili kada će vakcina protiv bolesti COVID-19 stići na tržište. EU je morao djelovati prije dobijanja jasnih naučnih podataka o bezbjednosti i efikasnosti kandidatskih vakcina, te je stoga odlučio podržati niz kandidata kako bi stvorio početni spektar različitih tehnologija i proizvođača vakcina. Do novembra 2021. Komisija je u ime država članica sklopila ugovore u vrijednosti od 71 milijarde eura za nabavku do 4,6 milijardi doza vakcina protiv bolesti COVID-19. Većinu tih ugovora čine ugovori o predviđenoj kupoprodaji u kojima Komisija rizik razvoja vakcina dijeli s proizvođačima i pruža podršku za uspostavljanje proizvodnih kapaciteta isplatom akontacije iz budžeta EU.
Revizori navode da su se pregovori odvijali u skladu s postupkom javne nabavke utvrđenim u Finansijskoj uredbi EU, dok su u središtu tog procesa bili preliminarni pregovori obavljeni prije slanja poziva za podnošenje ponuda. I da je EU do kraja ljeta 2021. osigurala dovoljne doze za vakcinisanje najmanje 70% odraslog stanovništva, nakon što je u prvoj polovini 2021. došlo do problematičnog manjka snabdjevanja vakcinama dvaju proizvođača.
Komisija je imala mogućnost pokretanja sudske tužbe protiv proizvođača, što je u jednom slučaju i učinila.
“Međutim, pregovarači EU detaljno su analizirali izazove u proizvodnom i lancu snabdjevanja u kontekstu proizvodnje vakcina tek nakon sklapanja većine ugovora.”, navode revizori. “Uslovi ugovora s vremenom su se mijenjali pa oni sklopljeni 2021. sadrže strože odredbe o ključnim pitanjima kao što su rokovi isporuke i mjesto proizvodnje nego ugovori sklopljeni 2020. Uslovi dogovoreni u pregovorima razlikuju se za svaki ugovor, osim u pogledu poštovanja principa iz Direktive o odgovornosti za proizvode.”
Nakon sklapanja ugovora Komisija je pružala podršku njihovom provođenju, djelujući kao posrednik između država članica i proizvođača. Međutim, Komisija je imala ograničen uticaj na prevladavanje izazova u snabdjevanju.
Revizori podsjećaju i na spornu odluku država, koja je izazvala negativan efekat u javnosti, dodatno produbljujući rašireno opasno nepovjerenje u vakcine – da su države članice pristale smanjiti rizike proizvođača povezane s odgovornošću za štetne efekte (načelo podjele rizika u strategiji za vakcine). Odredbe u ugovorima sklopljenim s proizvođačima vakcina protiv bolesti COVID-19 odstupaju od prakse prije pandemije jer su države članice preuzele neke od finansijskih rizika koje obično preuzimaju proizvođači vakcina.
Inače, sredstva za nabavku vakcina djelimično dolaze iz Instrumenta za hitnu podršku (ESI) – finansijskog instrumenta kojim direktno upravlja Komisija i koji joj omogućava pružanje podrške unutar EU u slučaju katastrofa – a najvećim dijelom iz direktnih doprinosa iz budžeta država članica.
Revizori su konstatovali da je Evropska komisija predložila da se i za buduće zdravstvene krize nastavi s pristupom javnoj nabavci kakav je uveden u borbi protiv bolesti COVID-19, ali upozoravaju da ni u izvještaju Komisije ni u izvještaju Vijeća o „izvučenim poukama” o pandemiji bolesti COVID-19 nije ispitana uspješnost postupka nabavke vakcina, osim njegova ukupnog ishoda.
Nakon provedene revizije Evropski revizorski sud je Komisiji preporučio da se izrade smjernice za javnu nabavku u slučaju pandemije na temelju izvučenih pouka te da se za pristup EU nabavci medicinskih protumjera provede testiranje otpornosti na stres u svrhu bolje spremnosti u slučaju potrebe u budućnosti.
(T.H., Revizije.info)
