Koncept “Dobre prakse” zamišljen je kao efikasan sistem za ostvarivanje dobrih rezultata kroz slijeđenje tuđih primjera uspješnog rada.
I u BiH se mnogo o tome priča. No, najviše u nevladinom sektoru. Dok vlast, i snjom povezani aparat, promjenama koje bi njihov rad učinile efikasnijim, trensparentnijim i za građane boljim, baš i nisu skloni. Čak i kad su im takvi primjeri “pred nosom” i kad je njihov kvalitet neosporan.
“Međunarodna zajednica” je tako uložila značajna sredstva za stvaranje web stranice državnog parlamenta i postavljanje standarda za njeno održavanje i ažuriranje, koji su doprinijeli da ta institucija postane najtransparentnija u BiH.
Jedan od segmenata te transparentnosti je kontinuirano objavljivanje vijesti o održanim sjednicama, kako parlamentarnih domova, tako i njihovih radnih tijela, neposredno nakon njihovog završetka. Kao i uvijek raspoloživa arhiva vijesti, najava, zapisnika, na sjednicama razmatranih dokumenata…
Na žalost, iz nepoznatog razloga, drugi, među kojima je i, par stotina metara udaljeni Federalni Parlament, tu ne dobru nego odličnu, praksu ne slijede. Nego vlastitu netransparentnost umataju u apsurdne izgovore o propisima. Pa javnost maltretiraju višesedmičnim ili višemjesečnim čekanjem na zapisnike sa sjednica, koje su, pritom, potpuno apsurdno, zbog nerada press službi, učinile ključnim izvorom informisanja o radu institucija.
U proteklim godinama smo imali situacije da neke kantonalne vlade i parlamenti, kršeći propise i ne usvajajući zapisnike sa svojih sjednica, mjesecima, javnosti ne daju nikakve (ili daju vrlo šture i selektovane) informacije o svom radu, što je, naravno, potpuno neprihvatljivo ponašanje i vrijeđanje vlastitih građana.
O situacijama u kojima institucije otvoreno odbiju nvo ili medijima dostavljati zapisnike ili odgovarati na zahtjeve za informacijama po Zakonu o slobodi pristupa informacijama, jer im se ne svidi način na koji ovi izvještavaju o njihovom (ne)radu, da i ne govorimo. Nepostojanje adekvatnih sankcija i neefikasnost našeg pravosuđa obesmišljava i tužbe koje se podnose tim povodom. Naprosto, često prođe previše vremena da bi sudskom presudom iznuđene informacije više imale smisla, a oni koji su ih skrivali od javnosti neadekvatnim sankcionisanjem budu samo stimulisani da nastave s takvim ponašanjem. Ili im se, u međuvremenu, završi mandat.
Što se tiče entitetskih parlamenata, dok je Narodna skupština Republike Srpske, nakon posljednje rekonstrukcije svoje web stranice, poboljšala informisanje sa sjednica Skupštine, Federalni parlament i njegove službe izgleda misle da je dovoljno što je prenos javan, pa “koga interesuje, nek gleda”. A ni jedan ni drugi parlament, s druge strane, ne nude zadovoljavajući odnos prema informisanju javnosti o radu radnih tijela parlamenata – komisija i odbora.
Da bi stvar bila zanimljivija, godinama su poslanici i delegati, nezadovoljni kritičkim odnosom nevladinog sektora i medija spram rezultata njihovog (ne)rada na sjednicama parlamenata, govorili da oni (nvo i mediji) na prate njihov rad tamo gdje je on, navodno, najizraženiji – u radnim tijelima. Pritom, sami ne rade ništa da omoguće transparentnost u tom kontekstu, odnosno aparatu koji ih opslužuje ne postavljaju zadatak da o tom radu blagovremeno i detaljno obavještavaju javnost.
Iako, u zadnje vrijeme, ima nekih naznaka poboljšanja, i dalje ima slučajeva višemjesečnog čekanja na objavu zapisnika sa nekih sjednica, u arhivama fale podaci – za neke komisije kompletni, osim po prazninama u numeraciji sjednica ne zna se da su uopšte održane neke sjednice, itd. Sve do korištenja aktuelne epidemioloske situacije za onemogućavanja predstavnicima nvo i medija praćenja rada komisija na sjednicama.
Sve komisije i odbori imaju svoju svrhu i značaj. No, neki su posebno važni. Jer njihov rad utiče na smisao, značaj i rezultate posla institucije koja se na njih “naslanja”. Npr. Parlamentarna komisija odgovorna za reviziju, Parlamenta FBiH ili Odbor za reviziju Narodne skupštine RS. Čiji nerad (podsjetimo još jednom na skandal sa dvoipogodišnjim neradom Parlamentarne komisije za reviziju Parlamenta FBiH) ili neadekvatan rad (što je eufemizam za tek formalno “odrađivanje posla” Odbora za reviziju NS RS), onemogućavaju da revizorske institucije u potpunosti ostvare svoju društvenu ulogu i cilj.
Prema podacima raspoloživim na web stranici NS RS, Odbor za reviziju bi trebao da se zove Odbor za budžet (ali takav već postoji), jer su svi objavljeni dokumenti u vezi sa radom ovog odbora, u aktuelnom mandatu, ustvari izvještaji Odbora Skupštini o budžetima ili reviziji konsolidovanog godišnjeg finansijskog izvještaja za korisnike budžeta. Uz njih, pojavljuje se još samo informacija o razmatranju godišnjeg revizorskog izvještaja Glavne službe za reviziju javnog sektora RS.
Kao ni za ostale odbore NS RS, nema nijednog zapisnika sa sjednica. Niti postoje audio snimci, što je jedna od dobrih praksi dijela komisija u državnom parlamentu. Postoje samo izvještaji koje odbor pravi za Skupštinu o svom stavu o određenim tačkama dnevnog reda o kojim će se raspravljati na njoj.
Ne postoje čak ni podaci o održanim saslušanjima institucija koje su dobile negativno mišljenje od Glavne službe za reviziju javnog sektora RS, što je, s obzirom na projektovanu ulogu ovog odbora u procesu revizije javnog sektora, potpuno neprihvatljivo.
U Federalnom parlamentu, komisija odgovorna za reviziju, ima stanovite podatke o svim dosad održanim sjednicama, u aktuelnom mandatu (bar izvještaje za Parlament). Pri čemu osim izvještaja Parlamentu, od nekog doba objavljuje i zapisnike sa sjednica (snimaka, nažalost, nema).
Ono što je najozbiljniji problem, u kontekstu transparentnosti rada, odnosno dostupnosti informacija o radu Komisije, su duga čekanja na informacije o održanim sjednicama. Tako je prvih 6 sjednica održano početkom oktobra 2020., izvještaji sa njih su objavljeni 22. decembra, zapisnici sa svih 6 usvojeni istovremeno, na 7. sjednici, održanoj 28.12., o kojoj je informacija objavljena 25. januara, a usvojeni zapisnici nisu nikad.
Slično se desilo i sa 8., 9., 10. i 11. sjednicom. S tom razlikom da su zapisnici sa tih sjednica objavljeni. Ali opet sa velikim kašnjenjem. A bez adekvatnog informisanja javnosti odmah nakon sjednice, koja bi taj problem relativizirala.
Tek sa zadnjom dosad održanom sjednicom desio se stanoviti napredak. 13. sjednica održana je 30.4., informacija o njoj je objavljena 7.5., a na sjednici je konačno usvojen zapisnik sa prethodne sjednice, bez čekanja da ih se nakupi gomila. I jedini problem je što nije bilo objavljene informacije/vijesti odmah nakon završetka sjednice, kako to praktikuje državni parlament, koja bi omogućila pravovremeno informisanje javnosti o tome šta se na sjednici desilo. A nema ni “nezvanične” verzije zapisnika, dok se čeka na njegovo usvajanje na narednoj sjednici, što bi takođe bila dobra praksa, za sve institucije.
Spomenimo, kao pozitivan iskorak na zadnjim sjednicama (tačnije – 12. sjedici, održanoj 31.03.) i da su konačno saslušanjima revidiranih institucija (tri čiji se predstavnici nisu pojavili na prvobitno zakazanim saslušanjima) prisustvovali svi članovi komisije. Nasuprot krajnje neprihvatljivom nastavku konformističke prakse iz ranijeg perioda, da se sjednice saslušanja ne obavljaju pred Komisijom nego pred tro ili četveročlanom delegacijom Komisije, odnosno samo onim članovima koji su zaduženi baš za institucije koje se saslušavaju na toj sjednici.
(T.H., Revizije info, 13.05.2021.)
