Komentari i analize

IMA LI MJESTA ZA ODLAZEĆEG GENERALNOG REVIZORA FBIH? ILI ĆE DA PLATI CIJENU SVOJE NEZAVISNOSTI I SUKOBA S POLITIKOM?

Vlast i dalje ignoriše zakone i zahtjeve organizacija civilnog društva i u javne ustanove i preduzeća umjesto sposobnih bira podobne. U aktuelnoj političkoj ofanzivi na javne ustanove i preduzeća ove zemlje, i zbog značaja institucije ali još više zbog farse od konkursne procedure i imenovanja novog čelnika, ističe se slučaj Uprave za indirektno oporezivanje.

Na tragu izjave koja se pripisuje nacističkom propagandisti i zločincu Jozefu Gebelsu “1000 puta ponovljena laž postaje istina”, ovdašnji političari upornim ponavljanjem neprihvatljivog, protuzakonitog, društveno štetnog ponašanja, uz odsustvo reakcije zarobljenog pravosudnog aparata, vremenom takvo ponašanje pretvore u “normalno”.

Javnost, naime, na kraju na sve pristane. Kritičari i branioci pravne države, elementarne logike i ljudskog dostojanstva građana se umore, odnosno, što bi Pjesnik rekao “ubije ih beznađe”. A kriminogeni partokratski stroj nikad. Čak i kad je prinuđen na uzmicanje, to su samo privremena rješenja, dok ne pronađu ili izbuše nove rupe u zakonima i sistemu. I prilagode stvarnost svojim zahtjevima.

Primitivna pijačarska postizborna trgovina “foteljama” u javnim ustanovama i preduzećima, stranaka vladajuće koalicije, u kojoj se Zakon i njime propisana konkursna procedura pretvara u farsu a notorna politička korupcija legalizuje, dio je te priče.

Snažan otpor javnosti, predvođene organizacijama civilnog društva i medijima koji nisu pod kontrolom vladajućih stranaka, u nekim ranijim postizbornim periodima natjerao je vladajuće stranke ne na odustajanje od ovih radnji (one od toga nikad nisu niti će svojevoljno odustati, jer je to jedan od kanala pljačke javnih sredstava) nego na njihovo povlačenje iz javnog prostora u sferu zakulisnih radnji, u koju, zbog svoje protuzakonitosti, zapravo i spadaju.

No, kako na političkoj sceni imamo bahate iskompleksirane političare, kojima nije dovoljno da nekažnjeno provode svoje zamisli u djelo, nego imaju potrebu da svima stave do znanja da to rade a da im, pritom, niko ništa ne može (jer “jači su od sudbine”?), a uz to je i čitav proces kojim instaliraju svoje kandidate do te mjere neuvjerljiv da je uvreda za inteligenciju građana ove zemlje (a nije isključeno da je to i namjera), sve je do te mjere očito da jedino politička kontrola nad pravosudnim sistemom sprječava masovna hapšenja vrhova vladajućih stranaka i njihovo sankcionisanje.

U aktuelnoj političkoj ofanzivi na javne ustanove i preduzeća ove zemlje, i zbog značaja institucije ali još više zbog farse od konkursne procedure i imenovanja novog čelnika, odnosno očiglednosti namještanja, ističe se slučaj Uprave za indirektno oporezivanje.

Radi se o instituciji za koju se vezuje čitav niz ozbiljnih korupcijskih skandala. Svojevremeni SDA-ov direktor Uprave je i osuđen za zloupotrebu položaja, korupciju i “pranje novca” (nažalost, u aferi iz koje su političko-pravosudnom “mađioničarskim trikom” nestali čelnici vladajućih stranaka). Za vrijeme, još aktuelnog, HDZ-ovog, kriminal, korupcija i reketiranje privrednika od strane bliskih mu saradnika, koji su i hapšeni, je nastavljeno (a ne zaboravimo ni skandaloznu izjavu njegovog stranačkog lidera, koji je u ionako krajnje sporan mehanizam unio i elemenat nacionalističkog ludila: “UIO će biti hrvatska i niskim je nećemo dijeliti”). A sada i SNSD pokazuje namjeru da preuzme kontolu nad ovom ustanovom, postavljajući kandidata odanog neprikosnovenom lideru stranke, i to bez obzira na evidentan sukob interesa i činjenicu da se radi o osobi koja je svojevremeno pravosnažno osuđena na uslovnu kaznu zatvora (zbog nesavjesnog rada u službi!), a kasnije i više puta bila predmet dizanja krivičnih prijava. A nova je najavljena, upravo u vezi njegovog imenovanja za novog direktora UIO.

Radi se, naime, o Zoranu Tageltiji, aktuelnom ministru za finansije i trezor u Vijeću ministara BiH, koji je “po funkciji” i predsjednik Upravnog odbora UIO, odnosno konkursne komisije koja je birala i za novog direktora UIO izabrala – Zorana Tageltiju.

Što je naravno normalno i moguće samo u smješnim državama u kojima partijski čelnik mjesecima prije izbora da izjave za medije u kojim zakonsku proceduru predstavlja kao tehničku stvar za operacionalizaciju dogovora političkih moćnika: “Ne pratim detalje, ali znam da je raspisan konkurs. Mi smo ranije razgovarali o tome da gospodin Tegeltija bude direktor UIO.”

Dakle, faktički, otvoreni konkurs za radno mjesto direktora UIO, na koji se može javiti svako ko ispunjava određene uslove, kako to predviđa Zakon (i u kome bi, po tom zakonu, svako trebao biti ravnopravno tretiran, da bi bio izabran najbolji kandidat – što je poenta konkursa), pretvoren je u “konkurs” za izbor Zorana Tageltije za direktora, “po dogovoru”, kako to predviđa koruptivna politička praksa u BiH. Na identičan način na koji vlastodršci u ovoj zemlji i inače zapošljavaju stranačke ljude, rodbinu ili “uručioce koverti” ili na koji raspisuju tendere (pa, recimo, vozilo koje nabavljaju ima tražene karakteristike na koje odgovoriti može samo tačno određeni ponuđač, blizak stranci ili džepovima onih koji o tome odlučuju).

Skandal (mada je pitanje da li skandalom možemo zvati nešto što je u ovoj zemlji uobičajena praksa – što je, zapravo, ključni skandal, pa su pojedinačni slučajevi, eventualno, tek skandali unutar skandala) je postao tim veći što se u konkurenciji za mjesto direktora pojavio, odnosno na konkurs prijavio, kandidat gotovo besprijekorne biografije.

Nasuprot stranačkoj marioneti, problematične biografije, stao je, naime, (između ostalih) još uvijek aktuelni generalni revizor Ureda za reviziju institucija u FBiH, Dževad Nekić, koji ne samo da u karijeri nema sudskih presuda i krivičnih prijava, nego je s njim na čelu ta institucija, s jedne strane, za svega 5-6 godina bukvalno udvostručila broj revizija koje vrši u toku jedne godine (sa 51 na 102), a, s druge strane – još značajnije – u potpunosti opravdala status nezavisne institucije, sa izgrađenim kritičkim odnosom i nepodilaženjem vlasti, sa kojom je ulazila i u otvorenu konfrontaciju, zbog njenih ataka na nezavisnost revizora, otvorenog izražavanja ambicije da cenzuriše revizorske izvještaje i pozivanja na praksu u Republici Srpskoj, u kojoj nakon uklanjanja Duška Šnjegote, 2017. godine, sa mjesta glavnog revizora RS, u skandaloznoj političkoj čistki (u kojoj je učestvovao i pomenuti Tageltija, tada ministar finansija RS), revizori RS Vladi i njenim ministarstvima daju uglavnom pozitivne ocjene.

No, u zemlji u kojoj je pored partokratije i nefunkcionisanja pravne države ključni problem negativna selekcija, činjenica da vam se kompletna biografija sastoji od profesionalnih uspjeha, bez političkih funkcija (na kojim ste mogli pokazati svoju slijepu odanost partijskom vođi, a i počiniti kakvo krivično djelo, da vas Vođa ima čime ucjenjivati, kad se za to ukaže potreba), je otežavajuća a ne pozitivna okolnost. Pogotovo za izbor na mjesta na kojim se odlučuje o novcu i u institucije iz kojih se očekuje partijsko muženje javnog novca i potencijalno korištenje njihovih blokada kao političkog oružja u očekivanom nastavku unutrašnjih sukoba u zemlji.

To je naime naivno i suicidalno kao i svojevremeno objašnjavanje kreatora prve bh. mašine za elektronsko glasanje, liderima partija na vlasti, da će primjena njegove mašine onemogućiti krađe na izborima. Naravno, bankrot projekta u koji je vjerovao i firme mu, u kojoj je sve podredio njemu, bio je logična posljedica. Jer ono što je njegovo sagovornike interesovalo je da im šapne: “Naravno, uvijek se može desiti neka “kompjuterska greška”.”

Tako da ne bi bilo čudo ni da jedina opcija Generalnog revizora Federacije BiH, nakon što je pokazao da stvarno ozbiljno shvata svoju i proklamovanu nezavisnost institucije kojoj je na čelu i da se s njim ne može “dogovariti”, na način na koji aktuelni nosioci vlasti u državi i generatori korupcije podrazumijevaju funkcionisanje svega, nakon isteka mu mandata funkcije koju vrši i nedobijanja funkcije direktora UIO, bude – odlazak iz zemlje. Ili prijevremeno penzionisanje i okopavanje bašte oko vikendice, u nastavku – što je tek varijanta istog.

I još jednom, iritantni Holanđanin, za kraj: “Šta se događa kad očajanje zahvati ljude / Kad očajanje neumitno prelazi u kajanje / Gledajući u daljini konture na sceni / Padaju mi na pamet vodene boje / Umazane ruke brzo se peru.” I…: “Zatvori gubicu nije vrijedna zanata / Istresi gorčinu do kraja / Na strateškim mjestima njihovi ljudi / Kurvini sinovi.”