„Industrijskoj politici EU za vodik iz obnovljivih izvora potreban je povratak u stvarnost”, izjavio je Stef Blok, član Suda zadužen za ovu reviziju. „EU bi trebao donijeti odluku o daljnjim strateškim koracima prema dekarbonizaciji bez smanjivanja konkurentnog položaja ključnih industrija EU ili stvaranja novih strateških ovisnosti.”
Vodik iz obnovljivih izvora ili „zeleni” vodik može znatno uticati na budućnost ključnih industrija EU jer može pomoći u dekarbonizaciji sektora koje je izrazito teško elektrificirati, kao što su proizvodnja čelika, petrohemijskih proizvoda, cementa i gnojiva. Osim toga, može pomoći EU da dostigne svoje klimatske ciljeve nulte stope emisija ugljika do 2050. i dodatno smanjiti ovisnost EU o fosilnim gorivima iz Rusije.
Međutim, vodik iz obnovljivih izvora, tj. vodik dobiven upotrebom električne energije iz obnovljivih izvora ili biomase, sa sobom donosi i izazove, uključujući troškove proizvodnje te potrebu za električnom energijom iz obnovljivih izvora i vodom. Na vodik je 2022. otpadalo manje od 2% potrošnje energije u Europi, a najveći udio potražnje dolazio je iz rafinerija. U izvještaju se navodi da potražanja za koju se očekuje da će se podstaći neće dosegnuti ni 10 miliona tona do 2030., a kamoli 20 milijuna tona koje je Komisija izvorno predvidjela. Revizori ujedno napominju da trenutačno ne postoji opšta strategija EU za uvoz vodika.
Komisija je, dakle, utvrdila previše ambiciozne ciljne vrijednosti za proizvodnju i uvoz vodika iz obnovljivih izvora. Te se ciljne vrijednosti nisu temeljile na pouzdanoj analizi, već su podstaknute političkom voljom. Osim toga, početak puta prema njihovom dostizanju bio je pun prepreka. Kao prvo, države članice imale su različite ambicije koje nisu uvijek bile u skladu s ciljnim vrijednostima. Kao drugo, pri koordiniranju s državama članicama i relevantnim sektorima Komisija se nije pobrinula za to da se sve strane kreću prema istom cilju.
S druge strane, revizori pohvaljuju činjenicu da je Komisija predložila većinu zakonskih akata u kratkom roku: pravni okvir gotovo je dovršen te je njime pružena sigurnost koja je ključna za uspostavljanje novog tržišta. Međutim, trebalo je vremena za postizanje dogovora o pravilima kojima se definira vodik iz obnovljivih izvora te su mnoge odluke o ulaganjima bile odgođene. Još je jedan razlog zbog kojeg nositelji projekata odgađaju odluke o ulaganjima to što ponuda ovisi o potražnji, a potražnja o ponudi.
Za izgradnju industrije vodika u EU potrebna su ogromna javna i privatna ulaganja, no Komisija nema sveobuhvatan pregled nad povezanim potrebama ni nad dostupnim javnim sredstvima. Finansijska sredstva EU, čiji iznos revizori procjenjuju na 18,8 milijardi eura za period 2021. – 2027., istovremeno su raspršena na nekoliko programa, zbog čega je preduzećima teško utvrditi vrstu finansiranja koje najbolje odgovara određenom projektu. Većinu finansijskih sredstava EU upotrebljavaju države članice s velikim udjelom industrija koje je teško dekarbonizirati i koje su ostvarile veći napredak u planiranju projekata, tj. Njemačka, Španija, Francuska i Nizozemska.
Međutim, i dalje ne postoji garancija da se potencijal EU za proizvodnju vodika može u potpunosti iskoristiti, kao ni da će se javnim finansijskim sredstvima EU omogućiti da zeleni vodik iz zemalja s dobrim potencijalnom za proizvodnju transportira u zemlje s velikom industrijskom potražnjom.
Revizori pozivaju Komisiju da ažurira svoju strategiju za vodik na temelju pažljive procjene triju važnih pitanja: kako prilagoditi tržišne podsticaje za proizvodnju i upotrebu vodika iz obnovljivih izvora, kako rasporediti oskudna finansijska sredstva EU prema prioritetima i na koje se dijelove vrijednosnog lanca usmjeriti te koje industrije EU želi zadržati i po kojoj cijeni s obzirom na geopolitičke posljedice proizvodnje u EU u usporedbi s uvozom iz zemalja izvan EU.
(ERS, 17.07.2024. / Revizije info)
