Danas, 28.07., održaće se 13. redovna sjednica Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH. A sutra, sjednica Doma naroda.
Na dnevnom redu nijedne od ovih sjednica nema revizorskih izvještaja. Iako Ured za reviziju već treću godinu za redom vrši revizije javnih ustanova, organizacija i preduzeća, objavljuje izvještaje, sa preporukama za otklanjanje uočenih nedostataka i šalje ih Parlamentu.
Ali ih u Parlamentu nema ko primiti, da bi s njima nešto radio. Jer nema zajedničke parlamentarne komisije odgovorne za reviziju.
Koja je svoju posljednju sjednicu održala početkom posljednje godine mandata prethodnog saziva Parlamenta – 13. februara 2018. godine. Dakle, prije 2 godine 5 mjeseci i 15 dana.
Otprilike toliko vremena se ni Federalni parlament ne bavi kontrolom zakonitosti i efikasnosti poslovanja institucija u ovom bh. entitetu, odnosno razmatranjem revizorskih izvještaja na svojim sjednicama.
Kao izgovor, za objektivno ozbiljan skandal, u izvedbi Federalnog parlamenta, korišteni su i izbori i problem u konstituisanju vlasti i Corona i “oni drugi” i… No, objektivno, nikakvo opravdanje za ovakvo odugovlačenje, obesmišljavanja rada revizora i štetu proizvedenu neizvršavanjem svojih zakonskih obaveza, nije prihvatljivo.
I jedina logična reakcija (da smo mi iole normalno društvo, odnosno, da naši političari poznaju pojam “moralne odgovornosti”) bi bila podnošenje ostavki rukovodstva oba doma. A naročito Predstavničkog, koje je, podsjetimo, uporno relativiziralo problem i pokušavalo odgovornost prebaciti na drugi dom.
No, činjenica je da je Dom naroda svoje članove zajedničke parlamentarne komisije zadužene za reviziju imenovao 13.02. (tačno na dvogodišnjicu posljednje održane sjednice) a Predstavnički dom tek četri i po mjeseca kasnije – 23.06. (“Čemu žurba? Kad kasnimo 2 i po godine, par mjeseci manje ili više ne igra neku ulogu.”)
No, agonija nije završena. I komisija još uvijek ne postoji i ne radi. Dom naroda, naime, sada, kada je konačno i Predstavnički dom imenovao svoje članove te zajedničke komisije, treba da potvrdi imenovanje kompletne komisije, usvajanjem Odluke koju je prije više od mjesec dana usvojio Predstavnički dom (što bi trebalo da se desi na sutrašnjoj sjednici, ako opet ne dođe do nekih nepredviđenih okolnosti), i da se ta odluka, onda, objavi u Službenim novinama, pa da prođe propisani rok od objavljivanja i… tek tad će Komisija i formalno postojati. I, nadajmo se, konačno početi i raditi.
A to, u startu, znači – suočiti se sa besmislom. Odnosno ogromnom količinom nagomilanog materijala iz prethodnih godina, čiji je smisao izgubljen u vremenskom vakuumu, prouzrokovanom neodgovornošću Parlamenta.
Ponovo ćemo, kao i u slučaju državnog parlamenta, prisustvovati glumatanju i komisije i parlamenta, dok otaljavaju zakonsku obavezu i tobože “razmatraju” revizorske izvještaje za 2017. i 2018. dok Ured za reviziju privodi kraju objavljivanje izvještaja za 2019.
A najgore će biti, ako se, zahvaljujući hroničnoj neefikasnosti Parlamenta, taj besmisleni posao oko “razmatranja” zastarjelih materijala razvuče na period kad bi trebali da se razmatraju aktuelni izvještaji za 2019. I ugrozi i smisao tih izvještaja. I obesmisli još jedna godina rada Ureda za reviziju.
(SŠ, revizije.info)
