Juna 2021. godine, Glavna služba za reviziju javnog sektora Republike Srpske je objavila izvještaj revzije učinka na temu „Pronatalitetne mjere u Republici Srpskoj“ za period 2016.-2020. godina. Još jedan detaljan izvještaj, sa mnogo statističkih podataka, značajnim konstatacijama i preporukama. Još jedan izvještaj koji je tek u kratkom periodu bio tema pojedinih medija i na tome se završilo.
Problem sa revizorskim izvještajima, pogotovo kada se radi o revizijama učinka je taj što se izgleda, gotovo i ne čitaju. Posebno zabrinjavajuće je što ih ne čitaju oni koji bi to po opisu posla koji obavljaju, morali. I koji bi (i) na osnovu njih trebali da donose određene odluke, otklanjaju propuste u svom radu i kreiraju okvir za rješavanje problema na koje revizori upozoravaju. O pomenutom revizorskom izvještaju, recimo, se nije raspravljalo ni na sjednicama Vlade Republike Srpske ni sjednicama Narodne skupštine. Odbor za reviziju Narodne skupštine koji je funkcionisao na bazi samoopstrukcije u posljednjih godinu i po dana, nije ni pomislio da organizuje tematsku sjednicu u vezi sa ovim možda i najznačajnijim pitanjem za budućnost ovog prostora.
Pa kome je revizija u stvari upućena i koga interesuje pronatalitetne mjere? Izgleda nikoga. Iako bi, zapravo, trebalo da interesuje – sve.
Svjesni smo da revizija učinka „Pronatalitetne mjere u Republici Srpskoj“ neće „vratiti rode“ u značajnoj mjeri, ni ti će u kratkom periodu negativan trend koji traje već 20-ak godina u odnosu nataliteta i mortaliteta zaustaviti. Znamo da su se promijenili trendovi, i da je vrijeme bejbi buma daleko iza nas. I ovaj problem nije samo problem u Republici Srpskoj, niti Bosni i Hercegovini u cjelini. Ovo je problem sa kojim je suočena Evropa i koji traje odavno. Ipak, kroz reviziju učinka su konstatovana određena stanja i pojave, koje su trebale mobilisati nadležne i u Vladi i u Parlamentu, što se nije dogodilo.
Ne samo da se nije dogodilo, nego Ministarstvo porodice, omladine i sporta nije u okviru zakonskog roka dostavilo ni akcioni plan kojim bi pokazalo bar minimum volje da radi na otklanjanju od strane revizora uočenih nedostataka. A prema Zakonu o reviziji javnog sektora, bili su to dužni uraditi najkasnije 60 dana po objavljivanju izvještaja, koji je objavljen 23.06.2021. godine.
Niko zbog ove činjenice nije reagovao, ali ne postoje ni jasno razrađeni mehanizmi šta je to zakonska posljedica, ako po istom bilo ko ne postupi? A na ovim prostorima, političari ne obraćaju pažnju ni na zakone s jasno propisanim sankcijama, a o ovim drugim da ne govorimo. „Moralna odgovornost“ je strani pojam, a na ostavku ih može natjerati samo lider stranke.
U situaciji kada nadležni skupštinski odbor nije funkcionisao ni formalno, a i prije toga se nije istakao radom i rezultatima, mogućnost da predloži smanjenje budžeta za Ministarstvo koje se ogriješilo o zakon je bila nerealna.
A izvještaj o reviziji, koji vlast nije interesovao, pokazao je da je samo u periodu 2016.-2020. godina, 30 000 više umrlih nego rođenih. Izvještaj je pokazao i da je oko 940 miliona KM potrošeno u naznačenom periodu, za pronatalitetne mjere, ali da je ostvarivanje prava na njih komplikovano, sa puno procedura i bez sistematizovanih i na jednom mjestu sabranih propisa koji ukazuju kako ostvariti određena prava.
I daleko od toga da je sva odgovornost na Ministarstvu porodice, omladine i sporta. Problem nadilazi jedno ministarstvo i nekolicinu njegovih zaposlenika. Ovim problemom se treba baviti kompletna Vlada RS, i to konstantno, kao i NS RS. Ovim problemom se trebaju baviti i lokalne zajednice, svakodnevno.
No, umjesto ozbiljnih mjera, svjedočimo populizmu bez efekta, kao što je predizborno dijelenje pomoći od 750 KM višečlanim porodicama. Zbog ovakvog pristupa i jesmo tu gdje jesmo. Zbog mjera kojima nije cilj rješenje problema, nego „kupovanje glasova“ pred izbore itsl.
Niko se ne pita gdje je i kakva je uloga Demografskog savjeta RS, koliko se često sastaju, kome se podnose izvještaji i informacije? Kada Vlada RS reaguje? Niko se ne pita zašto se iz godine u godinu ne usvaja Strategija razvoja i podrške porodici, kao ni prateći programi.
U situaciji kada ljudi u velikom broju napuštaju ove krajeve zbog egzistencijalnih i političkih prilika, svaki dan u kojem se ništa ne dešava na polju ozbiljnih pronatalitetnih mjera je izgubljen dan. Što, zaukopljeni vlastitim preživljavanjem u političkoj areni, očigledno ne shvataju oni koji odlučuju o sudbini građana Republike Srpske, a i Bosne i Hercegovine u cjelini. Niko ne razmišlja o tome šta će biti za 50 ili 100 godina? Dok se sjete, biće kasno, jer put bez povratka je sve širi, a staza života sve uža. Postali smo staro društvo. Kada bi se, ali zaista, „pogledali u ogledalo“, možda bi i primjetili. A „usput“ i još mnogo toga ružnog na sebi i o sebi.
(Željko Ninković, Revizije info)
