Od 2008. broj stranih državljana kojima se naloži da napuste EU, zbog nezakonitog ulaska ili boravka u njoj, svake godine u prosjeku dostiže pola miliona. Međutim, tek se 38% njih vrati u svoju zemlju porijekla ili u zemlju iz koje su doputovali u EU. Taj je prosjek još niži za povrate izvan Evrope, u slučaju kojih je manji od 30 %. Jedan je od razloga za nisku stopu vraćanja otežana saradnja sa zemljama porijekla migranata, ističu revizori.
I Evropski parlament i Vijeće pozvali su na veću efikasnost u vraćanju i ponovnom prihvatu nezakonitih migranata.
„Pronalazak najboljeg načina za nošenje s migracijama goruće je pitanje za EU i njegove države članice”, izjavio je Leo Brincat, član Suda koji predvodi ovu reviziju. „Kao vanjski revizori EU nedavno smo obavili nekoliko revizija mehanizama koji se u EU primjenjuju na azil i premještanje migranata. Sada ćemo temeljitije proučiti njihovo vraćanje i ponovni prihvat u trećim zemljama.”
Inače, pod „vraćanjem” se podrazumijeva proces povratka – dobrovoljno ili pod prisilom – državljana zemlje koja nije članica EU, u zemlju porijekla ili tranzita ili u zemlju izvan EU po vlastitom izboru koja prihvata njegov dolazak. Pri čemu je ponovni prihvat vlastitih državljana određene zemlje obaveza propisana međunarodnim pravom.
Komisija je 2015. godine objavila Akcioni plan EU o vraćanju, u kojem je potvrdila da je za uspostavljanje efikasnog sistema vraćanja nužno da ponovni prihvat migranata bude prioritet u odnosima s trećim zemljama. Tokom 2016. uvela je partnerski okvir za migracije radi podsticanja bolje saradnje s ciljanim prioritetnim zemljama porijekla i tranzita, uključujući primjenu vizne politike, pružanje razvojne pomoći i diplomatsku saradnju. Komisija je 2017. uvela ažurirani Akcioni plan EU o vraćanju, koji je sadržavao preporuke o tome kako povećati efikasnost ponovnog prihvata u trećim zemljama.
“Kako bi se olakšalo ispunjavanje obaveza ponovnog prihvata, EU je zaključio 18 pravno obavezujućih sporazuma o ponovnom prihvatu s trećim zemljama. Međutim, treće zemlje katkad nevoljno učestvuju u pregovorima, ponajprije zbog internih političkih razloga”, navodi se u objavljenom dokumentu.
“Stoga se Komisija od 2016. koncentriše na uspostavljanje praktičnih mehanizama saradnje s tim zemljama, te je uvela niz pravno neobavezujućih mehanizama za vraćanje i ponovni prihvat, koji su bili predmet kritika sa stajališta demokratske i pravosudne odgovornosti.”
Cilj Evropskog revizorskog suda, u ovom slučaju, je procijeniti napredak koji je EU od 2015. ostvarila u izradi okvira za ponovni prihvat nezakonitih migranata u trećim zemljama, kao i je li taj okvir efikasno primijenjen u praksi. Revizori će ispitati proces pregovora o sporazumima i mehanizmima EU za ponovni prihvat, kako su utvrđene prioritetne zemlje, Komisijinu podršku i podsticaje trećim zemljama za bolju saradnju na ponovnom prihvatu te razmjenu najboljih praksi.
Trenutačno nema jasnog pregleda nad finansijskim sredstvima EU za saradnju s trećim zemljama na ponovnom prihvatu migranata. Nezavisno od toga, revizori su utvrdili otprilike 60 projekata koji su povezani s ponovnim prihvatom i ponovnom integracijom nezakonitih migranata, čija ukupna vrijednost iznosi 641 milion eura.
Revizori će se fokusirati na saradnju na ponovnom prihvatu s 10 zemalja porijekla iz kojih dolazi najveći broj migranata koji se nisu vratili (ne uključujući Siriju) te procijeniti uspješnost 20 projekata EU povezanih s ponovnim prihvatom i ponovnom integracijom nezakonitih migranata u tim zemljama.
Objava finalnog izvještaja očekuje se na ljeto 2021. godine.
Inače, Sud je prethodnih godina objavio niz izvještaja o pitanjima povezanima s migracijama, kao što su upravljanje migracijama u Grčkoj i Italiji, granične kontrole, Uzajamni fond EU-a za Afriku, Instrument za izbjeglice u Turskoj, migracijske žarišne točke i vanjske migracije.
(T.H., revizije.info)
