Ako je suditi po aksiomu da onaj ko nije spreman da prizna svoje greške (a samim tim i da se koriguje u nastavku) ne može ni doživjeti stvarnu promjenu i napredovati, proslosedmična saslušanja pred Parlamentarnom komisijom odgovornom za reviziju (te, nešto ranije burna reakcija Vlade i nekih njenih ministara na izvještaje Ureda za reviziju institucija u FBiH) potvrda su da od naše izvršne i zakonodavne vlasti ni u budućnosti ne možemo očekivati ništa pozitivno.
Više članova Komisije, tokom saslušanja je upozorilo predstavnike revidiranih institucija da su im izjave kontradiktorne. Da, s jedne strane, navodno prihvataju nalaze i ocjene Ureda za reviziju, a s druge, na sve načine pokušavaju negirati te nalaze, u širokom rasponu od prebacivanja odgovornosti na nekog drugog, preko tvrdnji da revizori nisu u pravu, pa sve do smještanja Ureda u kontekst teorije zavjere, u kojima je on tek izvršilac ataka koji je baš na njihovo ministarstvo organizovan od strane neimenovanih centara moći.
Adis Arapović, jedan od članova Komisije je, tako, reagujući na izlaganje predstavnika Federalnog ministarstva kulture i sporta naveo:
“S jedne strane ste prihvatili sve primjedbe i kvalifikacije od strane Ureda za reviziju. A s druge strane ste im dali kontrapitanja i argumente koji djelimično ne stoje. Dakle, oni vama prigovaraju da nemate precizne i mjerljive kriterije raspodjele transfera a vi kažete da je to zato što nemate temeljne zakone i strategiju iz oblasti kulture?”
Da bi, u nastavku, poentirao:
“A ko je nadležan da pripremi temeljne zakone iz oblasti kulture? Ko je nadležan da pripremi strategiju? Čiji je to primarni zadatak?… A onda je sljedeće pitanje: Kada će se to desiti? Dakle, hoćemo li se opet ovdje vidjeti za godinu dana i konstatirati da opet nemate mjerljive kriterije i adekvatne javne pozive zato što nema zakona koji treba da pripremi ministarstvo iz koga dolazite?”
Ali, birokratsko sljepilo, na saslušanja pred Parlamentarnu komisiju od strane ministara gurnutih državnih službenika se pokazalo nepremostivom preprekom za konstruktivan rad ovog tijela i pozitivne promjene u nastavku.
Pa je tako Damir Šapina, pomoćnik Federalnog ministra Pravde za strateška planiranja i evropske integracije, uporno, kao “argument” za praksu da se članovi brojnih komisija ovog ministarstva postavljaju od strane Ministra bez preciznih kriterija i javnog poziva, ponavljao da je Zakon tako odredio i da ne postoji u zakonu osnova da se to drugačije radi.
“Zakonom je propisano da Federalni ministar pravde bira tu komisiju. Zakonom nije propisano i nije predviđeno donošenje bilo kakvog podzakonskog akta na osnovu kojeg bi smo mi u Federalnom ministarstvu Pravde propisali proceduru, da bi smo raspisivali javni poziv, da bi smo utvrđivali kriterije. Dakle, nemamo zakonskog osnova da bi smo donijeli podzakonski akt da bi smo ispoštovali vaše preporuke.”
Dakle, ponovo smo bili prinuđeni slušati omiljenu mantru ovdašnjih političkih “lovaca u mutnom” i njihovih klijentilističkih sljedbenika: “Sve je po zakonu”. Što je donekle smiješno. Ali je i zabrinjavajuće, ako je sistem ljude doveo do toga da zaista vjeruju u takve gluposti.
Naime, ako je zakon zaista i predvidio diskreciono pravo ministra da postavlja članove komisija, sigurno mu nije zabranio da, u cilju transparentnosti, poštenja i izbora na ta mjesta najsposobnijih ljudi, to radi po određenim kriterijama, uz javni poziv svim zainteresovanim i na transparentan način. Ili nas žele uvjeriti kako zakon baš insistira na tome da se ljude na odgovorne mjesta bira netransparentno, bez ikakvih kriterija, po ličnom nahođenju pojedinca? (možda ima i član u zakonu, koji nalaže obavezu nepotizma, korupcije i stranačkog zapošljavanja pri tome?)
A, drugo, što je na tragu prethodno citirane Arapovićeve izjave: ako vas zakon srpečava da nešto radite onako kako vam, slijedeći javni interes, preporučuju revizori, onda, zaboga – promijenite zakon! Umjesto da iz godine u godinu ponavljate da ne možete da nešto radite kako bi trebalo da radite, jer vam to ne dozvoljava zakon.
Ali, vi ne možete da mijenjate zakone, vi ste državni službenici, a ne političari? Da. Ali se onda vraćamo na pitanje koje se neprestano ponavljalo 4 dana prošlosedmičnih saslušanja pred Parlamentarnom komisijom odgovornom za reviziju: A gdje su političari?! I šta će državni službenici bez ministara i predsjednika, odnosno najodgovornijih ljudi revidiranih institucija, na saslušanjima? Da se zadovolji forma? I da ministri, umjesto da odgovaraju na pitanja javnosti, predstavljene parlamentarnom komisijom i predstavnicima OCD, s tom komisijom komuniciraju preko državnih službenika, isturenih da im budu megafoni i da na sebe prime udare javne kritike.
O skandalu da ministri prave press konferencije da bi javno protestvovali protiv revizorskih nalaza i kritikovali rad Ureda za reviziju, ispostavljajući mu zahtjeve i vršeći neprimjeren pritisak na njega, a da, kad im se pruži prilika, da se pred Parlamentarnom komisijom, suoče sa predstavnicima Ureda za reviziju i odgovore na sva sporna pitanja, to odbiju, da ne govorimo.
No, da se vratimo na aksiom s početka ove priče – iz ponašanja Vlade, i nedolaska ministara na saslušanja i odbijanja da se prihvate nalazi revizora, evidentno je da se od njih nikakva pozitivna promjena ne može očekivati. A iz diskusija nekih državnih službenika, koji svoju ulogu nisu shvatili kao obavezu izražavanja bespogovorne odanosti ministru, nego su otvoreno iznijeli svoj kritički sud o uzrocima nekih problema i višegodišnjem nerješavanju pitanja na koja ukazuju revizori, evidentno je i da političari nisu dio rješenja, nego izvor problema.
U starom spotu “Dubioza kolektiva”, za nezvaničnu himnu građanskih protesta “Dosta!”, jedan stariji radnik bez posla pokazuje svoje ruke i kaže “Vidite ovih ruku? Ja mogu da radim. Ali ne daju mi da radim” E, tako i sistemu i pravnoj državi u BiH ne daju da funkcionišu. A mogli bi. Vrlo lako.
(SŠ, Revizije info)
