“Plava energija” proizvodi se s pomoću tehnologija vjetra (vjetroelektrane pričvršćene za dno i plutajuće odobalne vjetroelektrane) i okeana (energija plime i oseke, te energija valova), te, plutajuće solarne tehnologije.
“Plava energija” trebala bi znatno doprinijeti “zelenim ciljevima” EU. Evropska komisija donijela je 2020. strategiju za podršku održivom razvoju “plave energije” i iskorištavanje njenog punog potencijala. Od 2007. je iz budžeta EU izdvojeno 2,3 milijarde eura za tehnologije plave energije. Povrh toga, Evropska investiciona banka osigurala je iznos od 14,4 milijarde eura u obliku zajmova i vlasničkih ulaganja.
Zbog porasta “plave energije” u tom se području pojavljuje „zelena dilema”: “plava energija” ključ je za zelenu tranziciju EU, ali njen razvoj može naštetiti morskom okolišu. Iako se strategijom EU nastoji postići ravnoteža između plave energije i bioraznolikosti, Evropska komisija nije procijenila njene potencijalne efekte na okoliš, uključujući između ostalog raseljavanje vrsta i promjene u strukturi populacija, dostupnosti hrane ili migracionim obrascima. Uopšteno, revizori strahuju da bi širenje “plave energije” u Evropi moglo biti štetno za morski okoliš, i ispod i iznad nivoa mora.
„Slijedom ruske invazije na Ukrajinu istaknuta je važnost energetske nezavisnosti EU i naša mora mogu biti dio rješenja”, izjavio je Nikolaos Milionis, član Suda koji je predvodio reviziju. „No na “plavoj revoluciji” EU ne treba se insistirati po svaku cijenu: “plava energija” ne smije dovesti do znatne štete za društvo ili okoliš.”
“Plava energija” samo u rijetkim slučajevima koegzistira s drugim područjima aktivnosti. Konkretno, sukobi s ribarstvom u velikoj su mjeri i dalje neriješeni, a protivljenje “plavoj energiji” često se ponovo pojavljuje pri procjenjivanju pojedinačnih projekata. Nadalje, zemlje EU koje dijele iste vode rijetko planiraju zajedničke projekte. Zbog toga se propuštaju prilike za efikasniju upotrebu ograničenog morskog prostora. Osim toga, društveno-ekonomske posljedice razvoja “plave energije” dosad nisu dovoljno temeljito istražene.
Revizori napominju i da rizik u pogledu snabdjevanja kritičnim sirovinama može usporiti uvođenje “plave energije” u Evropi. Trenutno te sirovine gotovo u potpunosti isporučuje Kina, koja ujedno ima ključnu ulogu u proizvodnji trajnih magneta za generatore vjetroturbina. Ta ovisnost EU mogla bi stvoriti uska grla te revizori izražavaju zabrinutost u pogledu sigurnosti snabdjevanja u kontekstu trenutnih geopolitičkih napetosti. Dugotrajni nacionalni postupci izdavanja dozvola druga su prepreka. Na primjer, u Francuskoj je razdoblje za odobravanje odobalnih vjetroelektrana jedno od najdužih, te može potrajati i do 11 godina.
Ipak, EU postavlja ciljne vrijednosti u pogledu raspoloživog kapaciteta na ambiciozan nivo od 61 GW do 2030. i 340 GW do 2050. u usporedbi s trenutno raspoloživim kapacitetom u visini od samo 16 GW. Za brzo i obimno stavljanje objekata za “plavu energiju” u pogon u zemljama EU stoga će biti potreban znatan morski prostor i oko 800 milijardi eura, uglavnom u okviru privatnih ulaganja. Te će ciljne vrijednosti možda biti teško dostići, kažu revizori.
Inače, trenutno se gotovo sva plava energija u EU proizvodi s pomoću tehnologije vjetra. Od svih zemalja EU najveći odobalni kapacitet ima Njemačka (8,1 GW na kraju 2022., uglavnom u Sjevernom moru), a zatim slijede Nizozemska (3,2 GW) te Danska i Belgija (svaka oko 2,3 GW).
(T.H., Revizije info)
