„Razgovarao“: Samir Šestan (Foto: Abdulamir Albaldawi, Creativo)
R&A: Dvadesetu godišnjicu Ureda za reviziju institucija u Federaciji BiH dočekujete u godini kojoj prethodi period, dosad najradikalnijeg, višegodišnjeg institucionalnog obesmišljavanja rada Ureda. Mislim prije svega na odnos Parlamenta i činjenicu da parlamentarna komisija za reviziju nije radila više od dvije i po godine i da Parlament nije razmatrao vaše izvještaje o provedenoj finansijskoj reviziji ni za 2017., ni za 2018., ni za 2019. Njih preko 250, računamo li i izvještaje o revizijama učinka. Kako gledate na sve to? S obzirom na činjenicu da revizija nije sama sebi svrha. I da vam je, praktično, ostvarenje vaše društvene uloge i projektovanog cilja ako ne u potpunosti onemogućeno, a ono u značajnoj mjeri otežano?
NEKIĆ: Ured za reviziju funkcioniše u tzv. parlamentarnom modelu, odnosno sistemu parlamentarne odgovornosti, za razliku od ureda u zemljama okruženja koji su uspostavljeni kao revizorski sudovi ili kao kolegijalna tijela.
U ovakvom sistemu Ured za reviziju služi kao objektivan i pouzdan izvor informacija Parlamentu FBiH, odnosno zakonodavnim organima nižih nivoa vlasti, koji dalje trebaju da, u skladu sa svojim nadležnostima, na osnovu nalaza i datih preporuka iz revizorskih izvještaja, poduzmu odgovarajuće mjere i traže odgovornost za nezakonito, neefikasno i netransparentno trošenje javnih sredstava. To bi trebao biti epilog u cijeloj priči parlamentarnog modela, jer uloga Ureda je da izvrši revizije i ukaže na slabosti i nedostatke, a ne da sankcioniše.
Svakako da je u odsustvu parlamentarnog učešća Uredu za reviziju teže postići prave efekte i rezultate, jer, kao što kažete, revizija nije sama sebi svrha, niti Ured može djelovati samostalno, već je samo jedna od institucija u lancu koja treba da doprinese većoj javnoj odgovornosti i efikasnijem upravljanju javnim sredstvima. Lanac je čvrst onoliko koliko je čvrsta njegova najslabija karika.
Očigledno je da je u ovom lancu Parlament možda bio najslabija karika jer nije blagovremeno imenovao Komisiju niti osigurao razmatranje izvještaja, a upravo Parlament obavlja zakonodavnu, nadzornu i reprezentativnu funkciju, te na taj način treba imati ključnu ulogu u osiguranju dobrog javnog upravljanja i promovisanja vladavine prava. Ova dva ključna pojma nisu samo metafore niti luksuz, već nužne potrebe u našem društvu koje teži ka Euroatlantskim integracijama i održivom razvoju.
Neformiranje Komisije u protekle dvije godine nije ugrozilo niti dovelo u pitanje rad Ureda, jer smo kontinuirano radili u skladu s datim mandatom. Blagovremeno i odgovorno smo obavljali revizije i izvještavali nadležne institucije, te informisali javnost o rezultatima provedenih revizija.
Ali, kao što kažete, nepostojanje Komisije sigurno je uticalo na postizanje manjih efekata, što se vidi u slabijoj implementaciji preporuka, jer parlamentarni sistem u kojem treba da funkcioniše Ured nije bio uspostavljen.
Bez prisustva parlamentarnog nadzora, odgovorni u institucijama nemaju motivacije da samostalno i odgovorno poduzmu potrebne aktivnosti, znajući da neće snositi posljedice.
Lanac je čvrst onoliko koliko je čvrsta njegova najslabija karika. Očigledno je da je u ovom lancu Parlament možda bio najslabija karika.
R&A: Ne samo da Komisija nije 2 i po godine održala sjednicu i da Parlament nije razmatrao rezultate vašeg trogodišnjeg rada nego je vama, kao Generalnom revizoru, u više navrata odbijeno da vam se da prilika da se obratite poslanicima. U čemu je stvar? Nekom ste se baš zamjerili ili se radilo o pokušaju izbjegavanja suočavanja sa stvarnošću, odnosno kritikom za koju su pretpostavljali da ćete im je uputiti? Ili je to možda samo segment priče o vlasti koja se konstantno bavi samom sobom i svojim unutrašnjim problemima, pa nema vremena za ono što bi joj, zapravo, trebao biti posao?
NEKIĆ: Svi zaposlenici u javnom sektoru prije svega imaju obavezu prema građanima, da odgovorno rade posao koji im je povjeren, stoga u profesionalnim odnosima tu nema, ili bar ne bi trebalo biti, mjesta ličnom zamjeranju.
Ja, kao generalni revizor, radim svoj posao profesionalno i odgovorno. Revizorska struka se zasniva isključivo na profesionalnim revizorskim standardima, računovodstvenim standardima i standardima za vrhovne revizorske institucije (opšteprihvaćeni izraz za revizorske institucije koje vrše eksternu reviziju javnog sektora – op.ur.), i tu se nema sta ‘zamjeriti’.
Naša revizorska mišljenja, doduše, ukazuju na to da smo možda najdosljedniji i najstrožiji u primjeni standarda jer imamo najveći broj mišljenja s kvalifikacijom (nepozitivnih – op.ur.) u odnosu na druge vrhovne revizorske institucije (VRI).
Što se tiče obraćanja generalnog revizora Parlamentu, mogu reći da nikada nisam bio pozvan kao generalni revizor Ureda za reviziju institucija u Federaciji BiH da se obratim i prezentiram nalaze revizije. Takav institucionalni odnos dovodi u pitanje javnu odgovornost najvišeg zakonodavnog organa i njegov indolentan odnos prema instituciji revizije.
Smatram da bi obraćanje generalnog revizora Parlamentu Federacije BiH bila dobra praksa i kod nas, kao što je i kod ostalih VRI, ako ništa bar da se prezentiraju nalazi revizije Izvještaja o izvršenju Budžeta FBiH kao konsolidovanog izvještaja i Godišnjeg izvještaja najvažnijih nalaza i preporuka u kojem su sublimirane sve izvršene revizije u protekloj godini.
Naša revizorska mišljenja ukazuju na to da smo možda najdosljedniji i najstrožiji u primjeni standarda.
R&A: Predsjedavajući Predstavničkog doma, svojevremeno je, novinarima koji su, zbog stalnog odugovlačenja sa formiranjem Komisije, pitali jel postoji neki problem u vezi s tim, odgovorio: “Zašto bi bilo problema? Radi se o radnom tijelu koje je neophodno za funkcionisanje Parlamenta i sistema i samog instituta revizije.” Na stranu cinizam konkretne situacije, interesuje me kakva je vaša percepcija: da li “oni” zaista(!) shvataju značaj revizije, njenu društvenu ulogu i cilj? Odnosno, da li se opstruiranje vašeg rada dešava zato što nisu u potpunosti svjesni tog značaja ili naprotiv – zato što su savršeno svjesni? Ali ga, kao i rad na izgradnji pravne države i euro-atlantskim integracijama, samo formalno podržavaju a ustvari na svaki način opstruiraju, jer je u direktnoj suprotnosti sa njihovim ličnim interesima?
NEKIĆ: Nezavisne VRI su ključna komponenta demokratskog sistema i modernog društva, i kakav god mandat imaju, njihov zadatak je uvijek isti: da ispitaju upravljanje i upotrebu javnih resursa i da izgrade povjerenje. Kako bi se postiglo veće povjerenje i osiguralo da se javnim sredstvima upravlja zakonito, ekonomično, transparentno i efikasno, potrebno je da VRI, zakonodavni organi i javne institucije rade zajedno, a nipošto opstruiraju rad jedni drugih.
Revizija javnog sektora funkcioniše u političkom okruženju, zbog čega nezavisnost i razumijevanje njene uloge predstavljaju preduslov za njenu učinkovitost.
Po pitanju da li oni razumiju našu ulogu i cilj, mogu reći da se VRI širom svijeta (ne samo u našem okruženju) suočavaju s istim izazovom – promovisanjem boljeg razumijevanja njihove uloge i zadatka u društvu. Dakle, nije to samo karakteristično za naše okruženje, već je to prepoznato od strane Međunarodne organizacije VRI, INTOSAI, kao stalno prisutni izazov koji se manifestuje na različite načine.
Kako bismo podigli svijest o našoj ulozi, nastojimo učiniti rad VRI javnim i transparentnim, obavljajući revizije blagovremeno i obavještavajući o nalazima, te se fokusirati na aktuelne teme važne građanima.
Vjerujem da naš rad niko ne opstruira i mi svoje obaveze blagovremeno ispunjavamo, a nerad ostalih institucija i organa umanjuje napredak i bolje upravljanje javnim sredstvima u FBiH.
Zapravo, ovo se može gledati u kontekstu utrke sa štafetom, gdje nije dovoljno da prvi takmičar istrči najbrže, pobjeda se postiže kao rezultat svih učesnika, odnosno timskog rada.
Moja percepcija je da parlamentarci izuzetno dobro shvataju značaj revizije i njenu društvenu ulogu, a da neblagovremeno formiranje Komisije upućuje više na političke razloge nego opstruiranje našeg rada.
R&A: Neupućenom u ulogu “međunarodne zajednice” u nastanak i razvoj revizije u BiH možda bi se odnos lokalnih vlasti prema reviziji i VRI u BiH činio apsurdnim. No, to je, u svojoj osnovi, zapravo, još jedna priča o tome kako “stranci”, odnosno, za budućnost ove zemlje njenih građana zainteresovane države, kontinuirano rade na izgradnji BiH kao države i njenoj funkcionalnosti i vladavini prava, dok lokalna vlast te napore često formalno, pod pritiskom, prihvata, a onda ih manje-više otvoreno opstruira. Čemu svjedočimo npr. i u aktuelnom pokušaju da se donesu Zakon o javnim nabavkama koji bi sprječavao a ne stimulisao korupciju i Zakon o sukobu interesa koji bi zaista eliminisao i sankcionisao takve situacije (na čemu insistiraju predstavnici EU, SAD i OSCE-a), a ne ih legalizovao (na čemu uporno istrajavaju predstavnici vladajućih stranaka, štiteći svoje lične interese). Podsjetite nas na ulogu i značaj “međunarodne zajednice” na nastanak i razvoj revizije u BiH.
NEKIĆ: Od donošenja prvog Zakona o reviziji i osnivanja institucije 2000. godine, kao i donošenja novog Zakona 2006. godine, međunarodna zajednica imala je izuzetno aktivnu ulogu, koja je pomogla da se uspostavi revizija javnog sektora u BiH, u skladu s principima Međunarodne organizacije vrhovnih revizijskih institucija. Poseban partner bio je Švedski državni ured za reviziju koji je pružio tehničku odnosno stručnu pomoć, čime su uspostavljeni temelji nezavisnih VRI u BiH.
Operativna, funkcionalna i finansijska nezavisnost osigurana je postojećim Zakonom, shodno principima Meksičke deklaracije, prema kojoj su VRI nezavisne i mogu obavljati svoje zadatke samo ako su slobodne od vanjskog uticaja.
Jednostavno nam je potrebno više onih koji žele promjene i nije ih strah pokrenuti ih, nego onih kojima takva situacija pogoduje.
R&A: Analiza koju su svojevremeno napravili Centri civilnih inicijativa ukazala je na izuzetno nizak broj pozitivnih i, istovremeno, zabrinjavajuće veliki broj negativnih ocjena revidiranih institucija. Od ukupnog broja institucija revidiranih u period 2015. – 2018. njih skoro četvrtina je dobila negativno mišljenje revizora. A institucija s pozitivnim mišljenjem za obje komponente finansijske revizije je bilo svega 12%. Šta nam to govori o stanju u kome se nalazimo? I nisu li ti podaci trebali “probuditi” sve političke faktore i navesti ih da ekspresno kreiraju i provedu strategiju za otklanjanje najznačajnijih nedostataka detektovanih u provedenim revizijama? Pogotovo što najznačajnije preporuke i jesu one sistemske, koje revidirani subjekti nisu u stanju sami provesti, nego je njihova realizacija u rukama institucija vlasti?
NEKIĆ: Zaista, ako se želi poboljšati stanje u kojem živimo, ako se žele nagraditi oni koji dobro upravljaju i skloniti oni koji jednostavno to nisu u stanju, onda je dovoljno pogledati revizorske izvještaje za jedan revizorski ciklus, ili recimo za proteklih 20 godina. Iz toga bismo mogli zaključiti da iako ima određenih pomaka, generalno, stanje nije na zavidnom nivou.
Načelnici i direktori uprkos negativnim mišljenjima, opet budu izabrani i postavljeni na odgovorna mjesta, izvještaji o radu su usvojeni bez razmatranja revizorskog izvještaja, budžeti su odobreni bez analize namjenskog utroška u prethodnoj godini,…
To nije u skladu s principima javne odgovornosti i jednostavno nam je potrebno više onih koji žele promjene i nije ih strah pokrenuti ih, nego onih kojima takva situacija pogoduje.
(Kraj prvog dijela Intervjua)
