Komentari i analize

DOKLE ĆE NAM VLAST KAO RJEŠENJE PROBLEMA ZAGAĐENOSTI VAZDUHA GOVORITI DA SJEDIMO KOD KUĆE I NE HODAMO GRADOM?

Sarajevo pod smogom (Foto: AA)
Na osnovu rezultata, prije 4 godine provedene revizije, zaključeno je da „postoji značajan prostor za unapređenje aktivnosti nadležnih institucija na smanjenju zagađenosti vazduha u FBiH“. Što je, zapravo, eufemizam, za stanje u kome ne postoje ni elementarni uslovi za zaštitu stanovništva. Uostalom, za nekog ko je najgori na svijetu, ili među najgorima, naravno da postoji “značajan prostor za unapređenje”. Ali koliko su ga vlasti iskoristile govori najbolje podatak da smo i dalje najgori, a ne ni jedan dan u godini među 10, 50 ili 100 najopasnijih mjesta za život, što se tiče zagađenosti.

U nedjelju, 24.12.2023. biće tačno 4 godine od kako je Ured za reviziju institucija u FBiH objavio izvještaj o provedenoj reviziji učinka „Aktivnosti nadležnih institucija u Federaciji BiH na smanjenju zagađenosti zraka“, konstatovavši katastrofalno stanje i ponuduvši neke preporuka za njegovo poboljšanje.

Kako ovih dana, ponovo, kao i svake prethodne zime, saznajemo da su nam gradovi među nejzagađenijim ili najzagađeniji u svijetu (Posebno Sarajevo, ali ga često dostižu a ponekad i “prestižu” i Tuzla, Lukavac, Zenica, Banjaluka, Maglaj, Kakanj, Visoko, Travnik, Jajce, Bihać,…), očigledno je da nam vlast, u međuvremenu, nije uradila ništa značajno tim povodom. Naprotiv, posljednje zelene površine u Sarajevu, recimo, spašavaju građani, predvođeni eko-aktivistima.

Bez njih bi npr. park šuma “Crni Vrh”, jedna od rijetkih preživjelih zelenih površina u gradu i dragocjeni proizvođač kiseonika, bila (potpuno) posječena a na njenom mjestu “zasađan” kompleks betonskih stambenih objekata za bogataše, sa lijepim pogledom na grad pod smogom.

No, to su ipak male pobjede (koje su, pored aktivizma, podrazumijevale da se na mjestima odlučivanja potrefi neko iole normalan, ko je, umjesto kratkoročne koristi i fokusiranosti na novac, bio otvoren za argumente eko-aktista i shvatanje dugorečne štete koja bi se sječom i betoniranjem i asfaltiranjem šume desila).

Mnogo je više, mnogo su veći i mnogo skuplje koštaju (u zdravlju građana) loši potezi. Među kojima je i nečinjenje ničega da se nagomilani problemi bar počnu rješavati.

Umjesto toga imamo kolektivno zabijanje glave u pijesak, od strane političara i svođenje njihovih aktivnosti – zanemarimo li one kojima je krajnji cilj tek ostaviti utisak da se nešto radi – na molitve da agonija kroz koju prolaze građani (kojima se savjetuje da ne izlaze iz svojih domova, jer je vazduh izuzetno štetan po zdravlje) traje što kraće. Odnosno da se, uz pomoć prirodnih sila, završi prije nego što im počnu postavljati neugodna pitanja. Dakle, prije nego “zrak” postane opasan po njih, tj. njihov opstanak na vlasti.

Naravno da ovo nije problem koji se može adresirati samo aktuelnoj vlasti. Ali to što traje desetljećima i što su neke prethodne garniture, umjesto da ga rješavaju, čitavu situaciju, nekim svojim odlukama, za koje se osnovano sumnja da im je u pozadini korupcija, dodatno zakomplikovale, ne amnestira aktuelnu vlast od odgovornosti za njihovo nečinjenje.

A da se ništa konkretno ne radi na rješavanju ovog problema, upozoravaju i zdravstveni radnici, suočeni sa povećanim brojem oboljelih od bolesti disajnih organa i kardiovaskularnog sistema, s naglaskom na djecu, trudnice, stare i hronične bolesnike, kojim se savjetuje bježanje iz zagađenih gradova.

Upozoravaju i stručnjaci, koji su detektovali ključne probleme i imaju konkretna rješenja, koja, međutim, vlast izbjegava, jer su, u skladu sa veličinom problema, ozbiljna, dugoročna i – “skupa”. (U zemlji u kojoj su ljudski životi jeftini. Oni “običnih građana”, naravno.)

A upozoravali su, naveli smo na samom početku, i revizori.

Osim hronične neefikasnosti institucija, revizori su, dakle, prije četiri godine, ukazali na činjenicu da ne postoji čak ni odgovarajući regulatorni okvir za smanjenje zagađenosti, usklađen sa EU zakonodavstvom iz oblasti zaštite životne sredine, da su postojeći propisi nedorečeni, da nadležne institucije nisu osigurale čak ni sveobuhvatno praćenje kvaliteta vazduha, pouzdane podatke o emisijama pojedinih zagađivača, a o efikasnom planiranju i realizaciji mjera za smanjenje zagađenosti, te odgovarajućem inspekcijskom nadzoru nad zagađivačima, da ne govorimo. Kao ni o efikasnom sistemu informisanja građana o tome kako mogu zaštiti zdravlje u kriznim situacijama. Dakle, “ništa nisčim”.

Na osnovu rezultata provedene revizije zaključeno je da „postoji značajan prostor za unapređenje aktivnosti nadležnih institucija na smanjenju zagađenosti vazduha u FBiH“. Što je, zapravo, eufemizam, za stanje u kome ne postoje ni elementarni uslovi za zaštitu stanovništva.

Uostalom, za nekog ko je najgori na svijetu, ili među najgorima, naravno da postoji “značajan prostor za unapređenje”. Ali koliko su ga vlasti iskoristile govori najbolje podatak da smo i dalje najgori, a ne ni jedan dan u godini među 10, 50 ili 100 najopasnijih mjesta za život, što se tiče zagađenosti.

Dvije i po godine nakon provedene revizije i objavljenog izvještaja, revizori su se, u martu 2022., vratili ovoj temi, da provjere realizaciju datih preporuka. No mogli su samo da konstatuju da do poboljšanja stanja nije došlo.

Niti može, kad vlast ovom problemu prilazi krajnje neozbiljno, površno i kampanjski, od jedne situacije opasne po život građana, do druge. Ne postupajući ni po revizorskim ni po preporukama stručnjaka za ovu oblast. Nego, u krizi gledajući u nebo i čekajući spas od kiše i vjetra. I tako svaki put. Dok mrtve, koji su posljedica njihove nesposobnosti i nerada, broji samo Svjetska zdravstvena organizacija.

Naime,…

Podsjetimo da je Svjetska zdravstvena organizacija, još prije nekoliko godina, BiH svrstala među zemlje sa najvećim brojem umrlih od posljedica izazvanih zagađenim vazduhom. A BBC je svojevremeno objavio da je BiH po kvalitetu vazduha druga najzagađenija zemlja na svijetu, odmah nakon Sjeverne Koreje.

(N.N., Revizije info)