Znatan dio budžeta EU namijenjen je za ostvarenje ciljeva EU povezanih s klimatskim promjenama i okolišem. Tokom perioda 2014. – 2020. iznos od približno 29 milijardi eura iz budžeta EU za kohezijsku politiku i program LIFE namjenski je izdvojen za zaštitu okoliša. Cilj je okolišne politike Evropske unije garantovati da svi građani EU žive u zdravom okolišu u kojemu se prirodnim resursima upravlja na održiv način i u kojemu je biološka raznolikost zaštićena. Prethodnih su se desetljeća emisije onečišćujućih tvari u zraku, vodi i tlu znatno smanjile, no onečišćenje i šteta u okolišu i dalje su bitan izazov.
Onečišćenje je izvor znatnih troškova za društvo i jedno od ključnih pitanja za građane EU a princip „onečišćivač plaća” ključni je alat za efikasno i pravedno ostvarivanje evropskih okolišnih ciljeva.
Princip „onečišćivač plaća” Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) prvi je put predstavila 1972. godine. Prema tom principu onečišćivač bi trebao snositi troškove mjera sprječavanja i kontrole onečišćenja koje su uvela javna tijela vlasti kako bi se garantovalo prihvatljivo stanje okoliša. Donositelji politika mogu upotrijebiti taj princip za suzbijanje onečišćenja i obnovu okoliša. Njegovom primjenom onečišćivače se podstiče da ne uzrokuju štetu u okolišu te se traži da odgovaraju za onečišćenje koje prouzrokuju. Isto tako, troškove nastale zbog onečišćenja u tom slučaju plaća onečišćivač, a ne porezni obveznik.
Gotovo 3 miliona lokacija u EU potencijalno je zagađeno, ponajprije industrijskom djelatnošću, te, obradom i odlaganjem otpada. Šest od deset površinskih voda, kao što su rijeke i jezera, nisu u dobrom hemijskom i ekološkom stanju. I onečišćenje vazduha, koje je jedan od glavnih rizika za zdravlje u EU, uništava vegetaciju i ekosisteme.
„Kako bi se ambicije iz zelenog plana EU ostvarile na efikasan i pravedan način, onečišćivači moraju finansijski odgovarati za štetu koju nanesu okolišu”, izjavio je Viorel Ștefan, član Evropskog revizorskog suda zadužen za ovaj izvještaj. „No, dosad su evropski porezni obveznici prečesto bili prisiljeni snositi troškove koje su trebali platiti onečišćivači.”
Primjena pomenutog principa znači da onečišćivači snose troškove onečišćenja koje uzrokuju, uključujući trošak mjera za sprječavanje, kontrolu i otklanjanje onečišćenja, te troškove koje ono uzrokuje društvu. Primjenom tog načela onečišćivače se potiče da ne uzrokuju štetu u okolišu te se traži da odgovaraju za onečišćenje koje prouzrokuju. Isto tako, trošak sanacije okoliša u tom slučaju plaća onečišćivač, a ne porezni obveznik.
No, revizori su utvrdili da se ovaj princip primjenjuje neujednačeno i u različitoj mjeri. Iako je za postrojenja koja najviše onečišćuju donesena Direktiva o industrijskim emisijama, u slučajevima u kojima štetu u okolišu uzrokuju dopuštene emisije, većina država članica i dalje ne traži odgovornost tih postrojenja. Isto tako, tom se direktivom postrojenja ne obvezuju da snose troškove učinka preostalog onečišćenja, koji dosežu stotine milijardi eura. Na sličan je način princip „onečišćivač plaća” ugrađen i u zakonodavstvo EU o otpadu, npr. u okviru „proširene odgovornosti proizvođača”. Međutim, kako bi se namaknuo manjak finansijskih sredstava često su potrebna znatna javna ulaganja, upozoravaju revizori.
Onečišćivači ne snose ni cjelokupne troškove povezane s onečišćenjem vode. Iako kućanstva u EU troše tek 10 % vode, obično plaćaju većinu troškova. Načelo „onečišćivač plaća” i dalje je teško primjenjivati u slučajevima onečišćenja nastalog iz raspršenih izvora, a osobito iz poljoprivrede.
U mnogo je slučajeva onečišćenje lokacija nastupilo tako davno da onečišćivači više ne postoje, da ih je nemoguće utvrditi ili da ih se ne može pozvati na odgovornost. Takvo „nezbrinuto onečišćenje” jedan je od razloga zbog kojih je projekte sanacije koje su trebali platiti onečišćivači morala finansirati EU. Da bi stvar bila gora, javna novčana sredstva EU upotrebljavala su se i protivno principu „onečišćivač plaća”, npr. u slučajevima u kojima relevantna tijela država članica nisu uspijevala izvršiti zakonodavstvo o okolišu i prisiliti onečišćivače da plate.
Konačno, revizori naglašavaju da u slučajevima u kojima poduzeća nemaju dostatnu finansijsku garanciju (npr. polisu osiguranja od odgovornosti za okoliš) postoji rizik da će troškove sanacije okoliša u konačnici snositi porezni obveznici. Finansijsku garanciju, za određene ili sve odgovornosti za okoliš, dosad zahtijeva tek sedam država članica (Češka, Irska, Španjolska, Italija, Poljska, Portugal i Slovačka). Međutim, na nivou EU ta garancija nije obavezna, što u praksi znači da su porezni obveznici prisiljeni uskočiti i plaćati troškove sanacije u slučajevima u kojima određeno poduzeće koje je prouzrokovalo štetu u okolišu ode u stečaj.
Inače, u ovom izvještaju, naglasak nije na energetskom i klimatskom sektoru, jer su te teme obrađene u nekoliko ranijih izvještaja Suda, npr. tematskom izvještaju o sistemu EU za trgovanje emisijama i tematskom izvještaju o onečišćenju zraka. Prije dvije sedmice Sud je također objavio izvještaj o klimatskim promjenama i poljoprivredi u EU. Međutim, ove sedmoce objavljeni izvještaj prvi je koje je Sud ciljano posvetio načelu „onečišćivač plaća”.
(ERS / TH, Revizije info)
