Transevropska saobraćajna mreža kičma je evropske mreže za cestovni, željeznički, pomorski i vazdušni saobraćaj te saobraćaj unutrašnjim plovnim putevima. „Megaprojekti”, tj. veliki saobraćajni projekti koji često imaju prekograničnu dimenziju, ključni su za povećanje povezanosti u Evropi, otklanjanje uskih grla i olakšavanje prekogranične mobilnosti. Države članice EU-a dogovorile su 2013. da bi osnovna mreža TEN-T trebala biti spremna za upotrebu do 2030.
Uzevši u obzir veliku važnost koju osnovni prekogranični saobraćajni koridori imaju za evropske građane i preduzeća, revizori EU ažurirali su ključne podatke i zapažanja iz tematskog izvještaja iz 2020. o toj temi.
U pet godina koje su otad protekle izgledi su se pogoršali te je postalo očigledno da se neće ostvariti ono što je izvorno planirano. U provođenju tih projekata od 2020. neizbježno se pojavio niz dodatnih izazova zbog pandemije bolesti COVID-19 i ruske ratne agresije na Ukrajinu. Osim toga, regulatorni zahtjevi postali su stroži, a pojavili su se i tehnički problemi.
„EU-ovi važni projekti saobraćajne infrastrukture trebali bi preoblikovati Evropu i pritom povezati građane i olakšati ekonomske aktivnosti”, izjavila je Annemie Turtelboom, članica Suda zadužena za izvještaj iz 2025. „No iako su prošla tri desetljeća od projektiranja većine te infrastrukture, i dalje smo daleko od njenog puštanja u saobraćaj, kao i od postizanja željenih poboljšanja u prevozu putnika i tereta u Evropi.”
U mnogim megaprojektima stalno se bilježe povećanja troškova. Revizori EU naveli su 2020. da su se u osam ispitanih megaprojekata ukupni stvarni troškovi (tj. troškovi bez inflacije) bili povećali za 47 % u odnosu na izvorne procjene. Danas je ta razlika gotovo dvostruko veća i iznosi + 82 %. Razlog za to povećanje u prvom redu leži u prekoračenjima budžeta za dva projekta: „Rail Baltica” (čiji su troškovi skočili za 160 % tokom posljednjih šest godina i dostigli gotovo četverostruko veći iznos od izvornih procjena), te, pruga Lyon – Torino (povećanje od 23 % tokom posljednjih šest godina i iznos više nego dvostruko veći od izvorne prognoze). U slučaju projekta kanala Sena – Sjeverna Evropa taj se trend posljednjih godina usporava (povećanje od 9 % tokom posljednjih šest godina), no ukupni troškovi izgradnje utrostručili su se od početka njegovog provođenja. Pritom ne dolazi do automatskog povećanja sredstava EU za sufinansiranje jer ona nisu direktno povezana s ukupnim troškovima. Nezavisno od toga, od izvještaja Suda iz 2020. za navedenih osam projekata dodijeljena su dodatna bespovratna sredstva EU u iznosu od 7,9 milijardi eura, što znači da ukupni iznos finansijskih sredstava EU isplaćenih za te infrastrukturne projekte sada dostiže 15,3 milijarde eura.
Kad je riječ o vremenskim okvirima provođenja, revizori EU napomenuli su u izvještaju iz 2020. da kašnjenje u prosjeku iznosi 11 godina u odnosu na izvorne planove. Njihov novi izvještaj iz 2025. pokazuje da se stanje dodatno pogoršalo. Za pet megaprojekata za koje su dostupne relevantne informacije prosječno kašnjenje sada se povećalo na 17 godina. Za željeznički projekt baskijskog ipsilona, koji je prema izvornom rasporedu trebao biti pušten u saobraćaj do 2010., a prema izmijenjenom planu iz 2020. do 2023., sada se očekuje da će najranije biti spreman za upotrebu 2030. (pri čemu nositelji projekata smatraju da je 2035. realističniji rok). Otvaranje željezničke pruge Lyon – Torino sada je predviđeno za 2033. (umjesto 2015. kako je izvorno planirano ili 2030. kako je predviđeno rasporedom iz 2020.). Za bazni tunel Brenner sada se očekuje da će se otvoriti najranije 2032., a ne 2016. ili 2028. kako je prethodno bilo predviđeno. Kanal Sena – Sjeverna Evropa izvorno je trebao biti u upotrebi od 2010., no kasnije je njegovo puštanje u saobraćaj odgođeno na 2028., a sada se čini vjerojatnijim da će to biti 2032. Zaključak je jasan: cilj dovršetka osnovne transevropske saobraćajne mreže TEN-T do 2030. sigurno se neće ostvariti.
Uprkos svim navedenim problemima Evropska komisija samo je u jednom slučaju upotrijebila glavni (ali ograničen) pravni instrument koji joj je na raspolaganju za traženje objašnjenja za kašnjenja (članak 56. Uredbe o mreži TEN-T iz 2013.), ali taj se slučaj nije odnosio ni na jedan od osam ispitanih megaprojekata. Revizori očekuju da će se nedavnim izmjenama Uredbe o mreži TEN-T povećati uloga i ovlaštenja Evropske komisije u području nadzora nad dovršetkom te mreže, no naglašavaju da će to uglavnom imati efekat na buduće megaprojekte. Istovremeno napominju da će efekat takve promjene na buduće infrastrukturne projekte u konačnici zavisiti od toga primjenjuju li zemlje EU zaista povezane pravne odredbe i postupaju li u skladu s njima.
Tematski izvještaj 02/2026 „Saobraćajna infrastruktura u EU – Došlo je do daljnjih kašnjenja i određenih povećanja troškova, ali uveden je pojačan upravljački okvir za budućnost (ažuriranje tematskog izvještaja Revizorskog suda 10/2020)” dostupan je na internetskim stranicama Suda.
(Revizije info)
