“Etika u javnom sektoru se odnosi na skup moralnih principa i standarda koji usmjeravaju ponašanje i donošenje odluka državnih službenika i institucija. Ona obuhvata vrijednosti poput integriteta, transparentnosti, odgovornosti i nepristrasnosti, s ciljem osiguranja da javne službe djeluju u najboljem interesu građana i društva u cjelini. Javna etika i odgovornost su ključni koncepti na kojima se temelji efikasnost javnog sektora. Odnose se na kulturu, procese, strukture i pravila kojima se osigurava da subjekti u javnoj službi djeluju u širem javnom, a ne u vlastitom interesu. Javnom odgovornošću osigurava se da su funkcioneri otvoreno odgovorni za odluke koje donose u ime javnosti. U nedostatku javne etike i odgovornosti, otvara se prostor za širenje korupcije i zloupotreba. Davanje prednosti javnoj etici i odgovornosti može pomoći u suzbijanju najgorih prekoračenja moći i potaknuti odgovornije i pravednije donošenje odluka. U konačnici, javna etika i odgovornost ključne su za poboljšanje javnih usluga.”, navodi se u upravo objavljenom Izvještaju revizije učinka Ureda za reviziju institucija BiH na temu „Donošenje i osiguravanje primjene etičkog kodeksa u institucijama BiH.“
Navedeni citati, građanima ove zemlje, mogu biti samo dodatna potvrda nečega što već znaju – da u ponašanju naših institucija, njihovih funkcionera i zaposlenih, ne postoji ništa što ima veze sa javnom etikom i odgovornošću (“Čast izuzecima”). Integritet, transparentnost, odgovornost, nepristrasnost, pravednost, djelovanje u širem javnom a ne u ličnom (i stranačkom) interesu, odsustvo zloupotreba i korupcije? Šalite se?
U ovakvoj državi, sa ovakvim političarima i na ovakav način postavljenim čelnicima institucija – koji su tu gdje jesu ne da štite javni nego stranačke ili interese onog ko ih je na to mjesto postavio – bilo kakav etički kodeks čista je forma bez suštine. Ili “mrtvo slovo na papiru”. Nevladin sektor – Transparency International prije svega – godinama pokušava da iznudi donošenje zakona kojim bi se spečavao i sankcionisao sukob interesa, recimo. Ali mu to, i pored pomoći i pritisaka izvana, pa čak i postavljanja tog zahtjeva kao uslova u predpristupnim pregovorima BiH sa EU, ne uspijeva. O borbi protiv sistemske i političke korupcije da ne govorimo. Uostalom, imamo političare koji do vlasti dolaze izbornim manipulacijama, prevarama i krađama i postizbornom “kupovinom papaka”, odnosno korupcijom. Političare koji protuzakonito institucije, odnosno čelna mjesta u njima, pijačarski dijele kao postizborni plijen, ismijavajući pritom i pravnu državu i javnost ove zemlje.
I njih ćemo da u neetičnom djelovanju, zloupotrebama, netransparentnosti, radu u ličnom ili sranačkom interesu, zloupotrebama položaja, korupciji, ignorisanju javnog interesa, da spriječimo donošenjem etičkog kodeksa?
Ali… ma koliko sve u ovoj zemlji bilo prilično jasno, analize stanja, uključujući i revizorske izvještaje, nisu besmislene. One, u krajnjoj liniji, problem “ozvaničavaju”, na trenutak skreću pažnju na njega, te, daju preciznu argumentaciju već postojećem javnom mišljenju. Možda sa premalo oštrine a previše optimizma, ali… to je već druga priča.
Pomalo naivno, kao cilj pomenute revizije je postavljena namjera da se nadležnima skrene pažnja na potrebu konstantnog unapređenja etičkog ponašanja javnih službenika kao značajnog preduslova u osiguravanju bolje javne uprave. No, nije neetično ponašanje javnih službenika, a pogotovo funkcionera i političara koji presudno utiču na njega, rezultat neznanja ili njihove infantilnosti – pa da im morate objašnjavati notorne stvari – nego njih bolja javna uprava i javni interes, ne zanimaju (što pokazuje niz propalih reformi, koje su stranci i domaće nevladine organizacije godinama bezuspješno gurale), kao što ih recimo, suštinski, ne interesuju EU integracije, jer se stvarnim prihvatanjem tih standarda i funkcionisanjem pravne države smanjuju moć kojom inače raspolažu zbog nefunkcionalnosti sistema, a time i mogućnost zloupotreba, manipulacija, sukoba interesa, korupcije, netransparentnosti i pljačke javnih sredstava i prirodnih bogatstava.
Indikativno je da je jedna od dvije institucije koje uopšte nisu odgovorile na upitnik Ureda za reviziju, kome je cilj bio ispitati aktivnosti koje državne institucije preduzimaju na osiguravanju primjene etičkih kodeksa – Parlamentarna skupština BiH (Druga je Direkcija za ekonomsko planiranje). A indikativno je i da zaposleni ni jedne institucije u kojoj je vršeno anketiranje, nisu dali zadovoljajući odgovor na pitanje da li njihovi rukovodioci svojim primjerom pokazuju visok stepen poštovanja etičkih kodeksa i principa (U jednoj od institucija je, čak, pozitivih odgovora bilo 0%).
Uglavnom, nalazi revizije pokazali su da Vijeće ministara BiH i većina državnih institucija nisu bili blagovremeni u procesu donošenja kodeksa kojim se reguliše ponašanje službenika zaposlenih u institucijama BiH. Mehanizmi osiguravanja primjene etičkih kodeksa u institucijama BiH nisu u potpunosti razvijeni. Većina institucija nije osigurala potrebne smjernice kojim će dodatno pojasniti ponašanja koja mogu predstavljati kršenje etičkih kodeksa. Većina institucija ne prati primjenu etičkih kodeksa, ne izvještava o njihovoj primjeni te ne vrši ažuriranja etičkih kodeksa. Evidencije prijava za potencijalna kršenja etičkog kodeksa nisu centralizovane te u većini slučajeva i ne služe za provođenje analiza za područja koja su najizloženija riziku.
Posebno je istaknuta činjenica da, i pored preporuka GRECO-a, u institucijama BiH nije donesen etički kodeks za lica koja su zasnovala radni odnos imenovanjem, odnosno postavljenjem na funkciju u instituciju, za razliku od zemalja u okruženju. Revizori su na kraju izvještaja naveli i primjere dobre prakse u Hrvatskoj i Sloveniji, kako je regulisano pitanje etičkog ponašanja najviših državnih funkcionera, kao što su predsjednici vlade, ministri, rukovodioci, generalni sekretari i drugi funkcioneri koje imenuje vlada.
No,… Da ponovimo: nije da naši političari nešto ne znaju, nego – neće!
(N.N., Revizije info)
