Oko četvrtina građana EU koji su navršili 16 godina, tj. oko 87 miliona osoba, posebno starijih, imaju samoprijavljeni invaliditet, kao što je tjelesno ili mentalno oštećenje.
Koncept invaliditeta, utvrđen u jednoj od konvencija Ujedinjenih nacija, obuhvata dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja. Okvir politike EU za osobe s invaliditetom mijenjao se tokom posljednjih 15 godina, no statistike EU u vezi s invaliditetom još uvijek se uglavnom temelje na ličnim izjavama. Istraživanje Eurostata iz 2021. pokazalo je da postoje velike razlike među državama članicama kad je riječ o osobama koje se iz vlastite perspektive suočavaju s dugotrajnim ograničenjima u uobičajenim aktivnostima koja su uzrokovana zdravstvenim problemima te se broj tih osoba kretao od gotovo 17 % u Malti do preko 37 % u Latviji. Na državne rashode za invalidske naknade u okviru socijalne zaštite u prosjeku otpada tek nešto više od 2 % BDP-a, od manje od 1 % u Malti do 5 % u Danskoj.
Budući da stanovništvo EU stari, udio i broj tih osoba vjerojatno će se povećati. Prema podacima Eurostata tokom 2021. samo 51 % osoba s invaliditetom bilo je zaposleno, u usporedbi sa 75 % osoba bez invaliditeta, što znači da je razlika u zaposlenosti na temelju invaliditeta ostala gotovo ista kao 2014., otkad se podaci bilježe. Za osobe s invaliditetom postojao je i veći rizik od siromaštva, koji je bio veći za žene nego muškarce, a njihovu situaciju dodatno je pogoršala pandemija COVID-19.
„Komisija predano radi na tome da pomogne osobama s invaliditetom da budu ravnopravne u svakodnevnom životu, no mjere EU postigle su slab učinak u praksi”, izjavio je Stef Blok, član Suda zadužen za ovu reviziju. „Osobe s invaliditetom u EU još uvijek moraju prijeći strm put do zaposlenja i suzbijanja siromaštva te se suočavaju s preprekama njihovu slobodnom kretanju.”
Države članice snose primarnu odgovornost za politike socijalnog uključivanja, no pružaju vrlo različite vrste podrške i socijalne naknade za osobe s invaliditetom te na različite načine odlučuju tko za te mjere ispunjava uslove. Osim toga, ne priznaju status invaliditeta koji su dodijelile druge države članice, što bi doprinijelo slobodnom kretanju širom EU. Zbog toga za osobe s invaliditetom koje posjećuju drugu zemlju EU ili se sele radi posla ili naobrazbe postoji rizik od nejednakog postupanja u odnosu na državljane predmetne zemlje u sličnoj situaciji. Osim što će se suočiti s više birokratije, tim će osobama možda biti uskraćen jednak pristup određenim uslugama (npr. smanjene cijene javnog prijevoza).
Uloga je EU pružanje pomoći i koordinacija. U svojoj strategiji za period 2021. – 2030. Komisija je otklonila većinu ranijih nedostataka i predložila niz vodećih inicijativa za uključivanje, kao što su evropska iskaznica za osobe s invaliditetom i Paket mjera za zapošljavanje osoba s invaliditetom, što su koraci u pravom smjeru, navode revizori. Međutim, mnoga ključna pitanja strategijom nisu riješena. Napredak u tom području otežan je zbog zastoja u donošenju Direktive EU o jednakom postupanju i sporog prenošenja Evropskog akta o pristupačnosti u zakonodavstvo država članica. Povezanost s finansijskim sredstvima EU i dalje je slaba. Komisija ne prati koliko se novca zapravo dodjeljuje u svrhu podrške osobama s invaliditetom, čime bi se moglo prikazati na koji se način finansijskim sredstvima EU poboljšala njihova situacija.
Revizori su istražili jesu li institucije EU primjer drugima kad je riječ o zapošljavanju osoba s invaliditetom. Međutim, zbog nedostatka podataka nisu mogli procijeniti jesu li te institucije ostvarile svoje ambicije uključivanjem osoba s invaliditetom u radnu snagu. Revizori institucijama EU preporučuju da prikupe potrebne podatke i izvještavaju o napretku.
(ERS / Revizije info)
