Komentari i analize

KAKO SE RAZVALJUJU DRŽAVNE INSTITUCIJE

U principu, šteta se može činiti na razne načine – svjesnom destrukcijom, u cilju dokazivanja kako “na državnom nivou ništa ne funkcioniše” ili neradom, neznanjem, nesposobnošću i pokušavanjem uspostavljanja stranačke kontrole nad institucijama sistema. Rezultat je manje-više isti.

Dom Naroda državnog parlamenta, prije jučerašnje sjednice, posljednji put se sastao prije 4 mjeseca. Njegova Komisija za finansije i budžet, odgovorna i za reviziju, nije imala sjednicu punih 5 mjeseci. A posljednji put je neki izvještaj Ureda za reviziju institucija BiH na ovoj komisiji i ovom domu razmatran prije više od pola godine.

U međuvremenu, Ured za reviziju institucija BiH je 30.7. završio ovogodišnji ciklus finansijskih revizija 74 institucije BiH, a 9.9. je objavio i Izvještaj o reviziji izvršenja budžeta institucija BiH za 2020. godinu i Godišnji izvještaj o glavnim nalazima i preporukama za 2020.

Što se tiče razmatranja revizorskih izvještaja, od situacije u Domu Naroda, nije puno bolja ni situacija u Predstavničkom domu i Komisiji za finansije i budžet tog doma. Oni su u oktobru razmatrali pomenuti izvještaj o reviziji izvršenja budžeta, ali izvještaje o reviziji 74 državne institucije ne.

Niti je ijedna od pomenutih komisija za finansije i budžet organizovale javna saslušanja institucija koja nisu dobila pozitivne ocjene revizora, a što im je dužnost.

Aktuelna situacija u Parlamentu je nus proizvod političke krize u BiH. Mada bi tačnije bilo nazvati je kulminacijom(!) nerada i destruktivne politike. Jer ona traje od posljednjih izbora. I rezultat joj je da se rad Parlamenta (a i Vijeća ministara), u aktuelnom mandatu, odvijao loše ili nikako.

Možemo to dokazivati ili ilustrovati na različite načine (podacima o (ne)usvojenim zakonima, recimo), ali je odnos prema radu Ureda za reviziju institucija BiH u neku ruku idealna metafora za cijelu situaciju. Naime…

U startu su, zbog političke opstrukcije, komisije za finansije i budžet, inače zadužene i za reviziju, konstituisane tek na samom kraju 2019. godine, nakon 15-omjesečnog nerada, obesmislivši na taj način, u dobroj mjeri, dvije godine rada Ureda.

A onda je, u drugoj polovini 2020. godine, demonstrirano kako se opstrukcija i destrukcija mogu provoditi i kad institucije rade. Dom naroda je, naime, umjesto da preuzme svoj dio odgovornosti i javnosti i Uredu za reviziju se izvine zbog nerada, loših rezultata i neizvršavanja zakonskih i Ustavnih obaveza – na jednoj sjednici oborio tzv. entitetskim (a ustvari jednopartijskim) glasanjem 150 izvještaja Ureda za reviziju o provedenim finansijskim revizijama državnih institucija za 2017. i 2018. godinu.

Što je bilo istovremeno i potpuno besmisleno i sofisticirani oblik rušenja sistema. S jedne strane obesmišljavanjem rada jedne izuzetno važne državne institucije, a s druge, porukom ostalim institucijama da ignorišu rad Ureda za reviziju i preporuke koje im je on dao u cilju otklanjanja, revizijom, uočenih nepravilnosti i nezakonitosti u radu.

Šteta je činjena, čak i kad opstrukcija nije imala oblik otvorene blokade – višemjesečnim kašnjenjima u realizaciji obaveza, formalizmom umjesto bavljenjem suštinom i ozbiljnim problemima, te – napadima na Ured za reviziju.

Izvještaji za 2019., koji iz ko zna kojih razloga nisu kolektivno odbijeni, kao oni za prethodne dvije godine, razmatrani su tek na početku 2021., 6 mjeseci nakon što ih je Ured za reviziju objavio i proslijedio ih Parlamentu. Članovi komisije a i Doma naroda uporno su odbijali inicijative da razgovaraju o ozbiljnim problemima, na koje su ukazivali i revizori (kršenju zakona nedonošenjem budžeta po predviđenoj proceduri i u propisanim rokovima i odgovornosti za to), fokusirajući se na nebitne ili manje bitne stvari. Ured za reviziju nije zaštićen od napada, nego je, naprotiv, napadan i na samom Domu – predsjednica Komisije za finansije i budžet u pokušajima diskvalifikacije Ureda služila se čak i neistinama.

Pritom, Ured je u Parlamentu kritikovan i zbog nedostataka koji su, zapravo, njihovi, a ne njegovi. Kao što je, npr. kritika metodologije Ureda i njegovog upozoravanja u izvještajima da su određeni uočeni nedostaci sistemske prirode – da bi za njihovo otklanjanje trebalo donijeti ili izmijeniti odgovarajuće zakone. I umjesto da te sistemske probleme analiziraju i otklanjaju, da sazivaju posebne sjednice komisija i Parlamenta, s tim ciljem (a što po susjedstvu rade!) oni Uredu za reviziju zamjeraju što te preporuke navodi u izvještajima institucija koje ih same ne mogu realizovati. Umjesto da kažu “Hvala. Sad konačno znamo šta bi trebali raditi, umjesto da se bavimo besmislicama.”

U principu, šteta se može činiti na razne načine – svjesnom destrukcijom, u cilju dokazivanja kako “na državnom nivou ništa ne funkcioniše” ili neradom, neznanjem, nesposobnošću i pokušavanjem uspostavljanja stranačke kontrole nad institucijama sistema. Rezultat je manje-više isti.

Spomenimo i da je nakon smrti generalnog revizora, Ured za reviziju godinu dana funkcionisao bez čelnog čovjeka, jer izbor novog generalnog revizora, potpuno nepotrebno, trajao čak godinu dana. I, neprihvatljivo, pominjan u razgovorima o “podjeli postizbornog plijena” (odnodno “fotelja” u državnim institucijama) između članica vladajuće koalicije. Što je sve takođe oblik pritiska na ovu instituciju i atak na njenu nezavisnost, koja je preduslov za njeno profesionalno vršenje dužnosti i ispunjavanje društvene uloge.

I na kraju, vratimo se podatku da 74 revizorska izvještaja o provedenoj finansijskoj reviziji institucija na državnom nivou, čeka na razmatranje, te kreiranje i usvajanje zaključaka, predstavničkog i doma naroda državnog parlamenta i njihovih komisija za finansije i budžet. A među njima je i 8 koje nisu dobile pozitivno mišljenje i za koje se očekuje javno saslušanje pred pomenutim komisijama. Kada? To je pitanje na koje trenutno nema odgovora.

(S.Š., Revizije info)