Glavna služba za reviziju javnog sektora Republike Srpske je u aprilu 2019. godine objavila izvještaj o provedenoj reviziji učinka ”Zbrinjavanje i zaštita djece bez roditeljskog staranja”.
Provedena revizija je obuhvatila uloge, nadležnosti i odgovornosti Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite, jedinica lokalne samouprave, centara za socijalni rad i javnih ustanova za zbrinjavanje djece bez roditeljskog staranja. Uloga jedinica lokalne samouprave i centara za socijalni rad ispitivana je na uzorku od 9 centara za socijalni rad koji djeluju na području tih jedinica lokalne samouprave. U okviru glavne studije to su bili: Banjaluka, Bijeljina, Doboj, Prijedor, Laktaši, Gradiška, Modriča, Prnjavor, Derventa.
Rezultat revizije bio je zaključak da nisu u potrebnoj i mogućoj mjeri ispunjene osnovne pretpostavke za uspješno zbrinjavanje i zaštitu djece bez roditeljskog staranja.
Stoga su revizori, pomenutim institucijama dali preporuke čijim provođenjem bi se, ocijenili su, unaprijedilo zbrinjavanje i zaštita djece bez roditeljskog staranja u Republici Srpskoj.
No, ni skoro 5 godina kasnije, te preporuke nisu provedene.
Tačnije, od 6 datih, u potpunosti je provedena samo jedna, 4 su djelimično procedene, a za jednu je konstatovano da je njeno provođenje u toku, navodi se u, 29. decembra prošle godine objavljenom Izvještaju o naknadnom pregledu provođenja preporuka iz Izvještaja revizije učinka ”Zbrinjavanje i zaštita djece bez roditeljskog staranja”.
O neodgovornosti ovdašnjih institucija govori i podatak da su, po okončanju revizije, svega 4 od institucija obuhvaćenih njom (CSR Bijeljina, CSR Doboj, CSR Gradiška i CSR Derventa), ispunile svoju zakonsku obavezu i donijele i Glavnoj službi za reviziju javnog sektora Republike Srpske dostavile akcione planove za provođenje preporuka, što su, inače, bile u obavezi dostaviti u roku od 60 dana od dana prijema Izvještaja revizije učinka.
Provedena je, inače, jedna od preporuka data jedinicama lokalne samouprave i centrima za socijalni rad. Dok Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite nije u potpunosti provelo nijednu od tri njemu date preporuke.
Ministarstvo nije uspostavilo jedinstvenu potpunu bazu podataka koja se odnosi na djecu bez roditeljskog staranja, niti su utvrđene jedinstvene metodologije i standardi prikupljanja, obrade i publikovanja podataka o djeci bez roditeljskog staranja.
Poseban je kuriozitet da je Ministarstvo dobilo preporuku da “intenzivira aktivnosti na provođenju Strategije, programa i projekata iz domena socijalne zaštite koji se odnose na djecu, kao i razmotre potrebu aktueliziranja akcionih planova radi ostvarivanja osnovnih principa i ciljeva socijalne zaštite”, a da nakon isteka Strategije unapređenja socijalne zaštite djece bez roditeljskog staranja u RS za period 2015–2020., nova nije donesena. Nego je tri godine kasnije, u decembru 2023. donesena Strategija socijalne zaštite u Republici Srpskoj za period 2023-2029. godina, u kojoj su između ostalih oblasti socijalne zaštite definisani i ciljevi i prioriteti za unapređenje socijalne zaštite djece bez roditeljskog staranja.
Revizori su detektovali i da Ministarstvo nije u potpunosti uspostavilo optimalan, održiv i podsticajan sistem finansiranja zaštite i zbrinjavanja djece bez roditeljskog staranja. A nije ni izradilo poseban program pomoći i podrške mladima koji izlaze iz obaveznih oblika zbrinjavanja.
Podsjetimo, revizija je konstatovala da je polovina djece bez roditeljskog staranja zbrinuta je u srodničkim porodicima, četvrtina u hraniteljskim porodicima i četvrtina u javnim ustanovama. Iako se prioritet u zbrinjavanju daje vaninstitucionalnim formama zbrinjavanja, znatan broj djece je zbrinut i institucionalno u javnim ustanovama. Smještaj u javne ustanove bi trebao biti privremenog karaktera. Međutim, podaci pokazuju da svako peto dijete boravi u Domu pet i više godina, a svako deseto boravi u Domu duže od deset godina, dok neka djeca u Domu borave i do punoljetstva i/ili završetka školovanja.
Revizori su zaključili i da usvojenje kao institut trajnog zbrinjavanja djece nije u dovoljnoj mjeri afirmisano. Broj usvojene djece u posmatranom periodu se čak smanjivao.
Takođe, konstatovane su značajne razlike u finansiranju institucionalnog i vaninstitucionalnog zbrinjavanja, te da postojeći način finansiranja zbrinjavanja djece bez roditeljskog staranja nije podsticajan za oblike zbrinjavanja i zaštite koji su u najboljem interesu djeteta.
“Evidentne su i razlike u finansiranju hraniteljskih porodica kao i razlike između hraniteljskih i srodničkih porodica. Posebno su izražene razlike u finansiranju srodničkih porodica u kojima se zbrinjava najviše djece bez roditeljskog staranja, u pogledu visine naknada, vremena i redovnosti isplata naknada. Samo 1/3 srodničkih porodica ostvaruje pravo na naknade za zbrinjavanje djece.”, navedeno je u izvještaju ”Zbrinjavanje i zaštita djece bez roditeljskog staranja”.
(T.H., Revizije.info)
