Nakon prilično “blijedog” drugog dana saslušanja pred Parlamentarnom komisijom za reviziju (14.07.), u kome jedva da je bilo diskusije i u kome se za neke institucije sve svelo na izlaganje revizora i kontraizlaganje predstavnika revidiranih institucija, nakon kojih niko nije reagovao i započeo pravu raspravu (a nije da nije bilo povoda), treći dan saslušanja (15.07.) je donio “osvježavajuću” promjenu.
Predsjedavajući ovom sjednicom i prisutni članovi komisije su, od samog početka, zauzeli mnogo aktivniji pristup. Pokazali i neophodnu upućenost u materiju i kritičnost i sposobnost da pravilno interpretiraju stavove predstavnika revidiranih subjekata, koji bi često, u fokusiranju na detalje, koji su pojedinim poslatim državnim službenicima važni da opravdaju lično sebe, “zamagljivali” globalnu sliku i obimom nepotrebnih informacija sakrivali ono što je zaista bitno.
Nažalost, potreban nivo rasprave, i formalno i suštinski, obezbijedili su svega tri člana Komisije (predsjedavajući današnjom sjednicom, delegat u Domu naroda Aner Žuljević i poslanici Alma Kratina i Adis Arapović), koji su, uz zamjenika predsjedavajućeg komisije Ivicu Pavkovića, i bili jedini članovi komisije koji su prisustvovali trećem danu saslušanja.
Ponovo, dakle, na sjednici nije bilo većine članova komisije. Tačnije, od njih 14, bilo je prisutno svega četvero, a ni njih 4 ne sve vrijeme. Što je naprosto neprihvatljivo. I umanjuje kredibilitet inače potpuno opravdanih zamjerki ministrima, odnosno čelnim ljudima revidiranih institucija, zbog njihovog nedolaska na saslušanja.
A ministri nastavljaju da pokazuju neprihvatljiv bezobrazluk i aroganciju, ignorišući zahtjeve da se pojave pred Parlamentarnom komisijom odgovornom za reviziju i odgovaraju na pitanja članova Komisije, umjesto da šalju državne službenike zadužene za pojedine sektore da to rade umjesto njih.
I članovi komisije uporno, za svako novo ministarstvo čiji se predstavnici pojave, izraze zadovoljstvo njihovim dolaskom (pogotovo kad su delegacije brojne i dobro pripremljene) ali napadno naglase da primjećuju da delegaciju ne predvodi ministar, iako bi trebao biti tu, i zato što je on najodgovornija osoba za sve što se događa u ministarstvu ali i zato što je on jedini pozvan da odgovori na pitanje koja nisu usko stručna, nego politička i o čemu se, kako je ispravno zaključio i poslanik Arapović, sa državnim službenicima ne može pričati, pa se on određenih pitanja, koje bi inače postavio, mora suzdržati. Jer državni službenici, po definiciji, ne bi smjeli da se bave politikom i iznose političke stavove. Jer su stranci potrošili godine i milione da nam objasne da javna uprava treba biti depolitizovana, regrutovana na otvorenim konkursima za zapošljavanje a ne iz stranačkih ešalona i da oni nisu tu da se bave politikom nego da pružaju stručne usluge onima koji se bave politikom.
A to što se Vlada ponaša neprimjereno, i što se ministri kriju iza državnih službenika, u njihovim ministarstvima, nije dovoljno dobar razlog da se i članovi Komisije počnu naprimjereno ponašati i zaborave šta je čija uloga i nadležnost.
Zato je bilo izuzetno pozitivno kad su, uz sve primjedbe revizora koje stoje, predsjedavajući i članovi Komisije iznosili pohvale na račun truda državnih službenika, odvajajući njihov profesionalni rad od politike, kao ključnog uzroka nerješavanja dugogodišnjih problema na koje, u radu institucija vlasti, ukazuju revizori.
No, nedolazak ministara, imao je, kao nus pojavu, na koju nisu računali, i nešto izuzetno pozitivno. Dio državnih službenika otvoreno je i iskreno progovorio o višegodišnjim problemima unutar Vlade, koji sigurno ne bi u toj mjeri bili razotkriveni da su na saslušanjima bili političari, odnosno, ministri.
Ovako se saznalo da se neke preporuke revizora ne provode zbog političkih odluka i blokada, zbog ignorisanja zahtjeva od strane Ministarstva finansija, zbog sistemskih prepreka čije otklanjanje je na politici a ne na državnom aparatu. A saznalo se i da su ljudi u ministarstvima frustrirani lošim ocjenama revizora nekih mjera koje su provođene, recimo u pandemiji, između ostalog i zato što su oni i sami znali da te mjere nisu dobre, ali su ih morali provoditi, jer je to, naprosto, bila odluka Vlade. A sad osjećaju da ih se optužuje zato što su radili svoj posao – provodili odluke na koje sami nisu mogli ni na koji način uticati.
U više navrata Predsjedavajući i članovi Komisije su, zato, bili prisiljeni predstavnike revidiranih ministarstava upozoravati da su nalazi revizora neupitni i da se ispravnost tih nalaza i ocjena vidi, uostalom, i iz njihovih izlaganja, a da za frustracije koje osjećaju zbog toga što oni lično nisu odgovorni za takvo stanje nije kriv Ured za reviziju. Niti mediji, na koje su se takođe žalili. Oni samo detektuju stanje. A rješenje problema nije na njima. Nego na ministarstvima, odnosno ministrima i vladi u cjelini. Te – na Parlamentu, kako su to djelimično i samokritički konstatovali prisutni članovi Komisije, poslanici i delegati Federalnog parlamenta.
Pa su prisutne predstavnike ministarstava pozvali da Komisiji za reviziju dostave primjedbe I prijedloge koje imaju, u pravcu rješavanja problema s kojim se suočavaju (višegodišnje nemogućnosti da otkone neke probleme i pored upornog pokušavanja, koja se odbijaju od političkih “zidova”), pa da članovi Komisije, sa svoje strane, kroz Parlament pokušaju riješiti neke od tih problema. Mada… u jednom trenutku je isplivala na vidjelo i frustriranost parlamentaraca, ponašanjem Vlade prema Parlamentu i Komisiji. I njenom ignorisanju preciznih i vrlo ozbiljnih zaključaka Parlamenta.
No, to je već priča o izmiještanju moći iz parlamenata, kao nosilaca direktnog legitimiteta, u stranačke centrale, i uvođenje partokratskog, umjesto demokratskog uređenja zemlje, usljed čega imamo tu apsurdnu situaciju da vlade ignorišu parlamente, slušajući isključivo svoje stranačke čelnike. Što u praksi znači da će se ministri pojaviti pred komisijom za reviziju ne kada im to naredi parlament, nego kada to urade njihovi stranački lideri.
(S.Š., Revizije info, 15.07.2021.)
