Podsjećanja

Podsjećanja (VI 2020.) – SKANDAL U FEDERALNOM PARLAMENTU: PRAVNA DRŽAVA POČINJE OD PONEDELJKA. A KOMISIJA ZA REVIZIJU SE FORMIRA U UTORAK?

Redovnu nedjeljnu rubriku Podsjećanja, na portalu Revizije info, započinjemo danas tekstom iz juna 2020.: Jedan od najodgovornijih što komisija za reviziju ne radi već 2 godine i 4 mjeseca, nam objašnjava da je ta komisija: “neophodna za funkcionisanje Parlamenta i sistema i samog instituta revizije”??? I da se, zaboga, samo malo strpimo (pa nije ni pola mandata prošlo) i eto komisije. U… utorak? Odmah nakon onog Čengićevog ponedeljka. A ni riječi o tome kako je moguće da komisije koja je “neophodna za funkcionisanje Parlamenta i sistema” nema skoro dvije i po godine i hoće li neko odgovarati zbog toga. I podnijeti ostavku, bar “iz moralnih razloga”? Takva banalizacija problema i takva kultura nepostojanja političke, moralne, pa ni pravne odgovornosti,  je moguća samo u državama u kojima partijski malinari nabavljaju sofisticiranu medicinsku opremu, a šatore, umjesto na šabački vašer, prosljeđuju prijatelju u vladi kao mobilnu bolnicu. U državi u kojoj, ako ste političar, ne osjećate obavezu da poštujete ni zakone ni Ustav, a o interesu građana da i ne govorimo.

Političari vrlo često vrijeđaju inteligenciju građana u čijem interesu bi trebali da rade i za svoj rad, odnosno njegove rezultate, odgovaraju. Pa u tom kontekstu imaju običaj i da plasiraju, u najmanju ruku, neinteligentne izjave, kojima je cilj skretanje pažnje sa problema na koji im se ukazuje i vlastite odgovornosti, nekim obećanjem da će praktično sutra svi problem biti riješeni i da je, shodno tome, potpuno nepotrebno da se danas bavimo tim problemima i postavljamo pitanja.

Jedna od komičnijih izjava, u tom kontekstu, je ona prvog predsjednika vlade BiH Muhameda Čengića: “Pravna država počinje u ponedeljak”.

I naravno da, kad rok za ispunjenje neke obaveze ili obećanja istekne, postoji gomila objašnjenja zašto se obećano nije i desilo. Koja nikad, ali baš nikad, nemaju nikakve veze sa onim ko je za to najodgovorniji ili koji je obećanje izrekao. Uvijek su krivi “oni drugi”. Ili “objektivne okolnosti”.

Umjesto priznanja greške i vlastite odgovornosti (ili suodgovornosti), izvinjenja i, u krajnjoj liniji, ostavke iz moralnih razloga, mi imamo ili optuživanje drugih ili minimiziranje problema, s gardom pravednika.

28 MJESECI ČEKANJA NA UTORAK

U slučaju skandala u vezi sa Komisijom odgovornom za reviziju, u Federalnom Parlamentu – koja je svoju posljednju sjednicu održala prije 28 mjeseci (???) i koja još uvijek čeka da je Parlament u novom sazivu (izabran u oktobru 2018.!) popuni i osposobi za rad, imamo na djelu čitav pomenuti repertoar.

Najprije je, Predsjedavajući Predstavničkog doma Federalnog parlamenta (na sjednici održanoj 19. februara!), osjetio potrebu da odgovornost zašto još uvijek nije formirana ova zajednička komisija oba doma (u koju svaki imenuje po 7 članova) prebaci na Dom naroda: „Znate mi nju nismo popunjavali zato što radna tijela nisu imenovana u Domu naroda. Ovdje se radi o zajedničkoj parlamentarnoj komisiji odgovornoj za reviziju i ona bez svog dijela iz Doma naroda ne bi imala nikakvog smisla. Zbog toga je dosad nije ni bilo.“

Što, em je nelogično (jer da je takvu filozofiju imao i Dom naroda, komisija se ne bi formirala do sudnjeg dana) i više liči na dječiju igru (“De ti prvi, pa ću ja”), em je bezobrazno, prema delegatima Doma naroda koji, u trenutku kad Predsjadavajući Predstavničkog doma prebacuje odgovornost na njih, imaju izabrane svoje članove pomenute komisije.

Dodatno, kad na raspravi o dnevnom redu sjednice, opozicioni poslanik predloži da se na njoj izvrši imenovanje preostalih članova Komisije, da bi ona mogla početi raditi, akcentirajući, pritom, da je sramota da Parlament dvije godine ne vrši svoju dužnost i razmatra revizorske izvještaje, odnosno ne kontroliše trošenje budžetskog novca, što mu je jedna od primarnih obaveza, Predsjedavajući mu lakonski odgovara da će Komisija „ako se steknu uslovi“ biti formirana „do kraja sjednice, a ako ne, onda ćemo sljedeći put“.

U međuvremenu, to „sljedeći put“ se odužilo (i pošto je najvažnije imati dobar izgovor, naravno da Predsjedavajući Predstavničkog doma ne osjeća nikakvu odgovornost za to, nego je za sve kriv Virus). Pa sad više nismo u februaru, nego u junu. 2020. godine!

A Predsjedavajući se ponaša kao da smo u najmanju ruku u junu 2019. i na pitanje novinara o pomenutoj komisiji, ovih dana, odgovara: “Što prije, ja mislim u narednih 15, 20 dana kada se desi sjednica Zastupničkog doma, biće imenovani članovi komisije za reviziju ispred Predstavničkog doma. I komisija može početi raditi.” I dodaje: “Zašto bi bilo problema? Radi se o radnom tijelu koje je neophodno za funkcionisanje Parlamenta i sistema i samog instituta revizije, tako da… mi to svakako moramo uraditi.”

Dakle, jedan od najodgovornijih što Komisija ne radi već 2 godine i 4 mjeseca, nam objašnjava da je ta komisija “neophodna za funkcionisanje Parlamenta i sistema i samog instituta revizije”???

I da se, zaboga, samo malo strpimo (pa nije ni pola mandata prošlo) i – eto komisije. U… utorak? Odmah nakon onog Čengićevog ponedeljka?

SANJARI NA VLASTI

A ni riječi o tome kako je moguće da komisije koja je “neophodna za funkcionisanje Parlamenta i sistema” nema skoro dvije i po godine i hoće li neko odgovarati zbog toga. I podnijeti ostavku, bar “iz moralnih razloga”?

Takva banalizacija problema i takva kultura nepostojanja političke, moralne, pa ni pravne odgovornosti,  je moguća samo u državama u kojima partijski malinari nabavljaju sofisticiranu medicinsku opremu, a šatore, umjesto na šabački vašer, prosljeđuju prijatelju u vladi kao mobilnu bolnicu. U državi u kojoj, ako ste političar, ne osjećate obavezu da poštujete ni zakone ni Ustav, a o interesu građana da i ne govorimo.

Otuda i, u najmanju ruku nezainteresovanost (da sad ne pretpostavljamo i nešto ozbiljnije) vladajućih struktura za rad ureda za reviziju u BiH. Otuda godine bez parlamentarnog nadzora nad budžetskom potrošnjom i finansijskim poslovanjem institucija. Otuda uporni pritisci na rad ureda za reviziju, od samog početka, odnosno njihovog osnivanja, pod patronatom međunarodne zajednice. Otuda uporni pokušaji da se uredi za reviziju kontrolišu i obuzdavaju, instaliranjem stranačkih kadrova na njihova čelna mjesta. Otuda, u konačnici, stravični pritisci i uklanjanje onih koji se usude izreći ozbiljnu kritiku na račun vladajućih elita.

Naime, uredi za reviziju, ma koliko profesionalno radili svoj posao, ne mogu sami postići ništa. Bez parlamentarne podrške i efikasnog rada tužilaštava i sudova, njihovi izvještaji ostaju samo “mrtvo slovo na papiru”. Samo naznaka drugačije mogućnosti. Boljeg života koji bi postojao da sistem funkcioniše i pravna država postoji.

Jer,… možda je u pravu šef kluba poslanika SDP-a u Federalnom parlamentu, kada kaže: “Realno bi se možda neke stvari spriječile. Da je ta komisija za reviziju, npr., prošle godine počela da češlja Federalnu upravu civilne zaštite i njihove izvještaje, odnosno, poslovanje, možda se ljudi ne bi opustili u toj mjeri u kojoj su se opustili i uradili ovo sto su uradili.”

Dodajmo na ovo samo još i – da živimo u zemlji u kojoj se za svoje greške, nerad i kršenje zakonskih i ustavnih obaveza odgovara, mi nikad ne bi čekali 2 i po godine (ili koliko ćemo već čakati) na formiranje bilo kakve komisije. A pogotovo ne komisije koja treba da parlamentu omogući efikasan nadzor nad izvršavanjem budžeta, odnosno kontrolu vlade, i da osigurava, u ime građana i korisnika javnih usluga, da se resursi koriste zakonito i odgovorno, u svrhe za koje su i namijenjeni, te ekonomski efikasno i efektivno.

No. možda u tome i jeste problem. Možda nam vlast sanja maline i šatore, a ne pravnu državu.

(S.Š., Revizije info, 11.06.2020.)