Danas, 10.12.2024., održan je prvi dio najavljenog trodnevnog nastavka saslušanja pred Parlamentarnom komisijom odgovornom za reviziju, koja su prethodno održana od 23. do 26.09., te 21. i 24.10.
Saslušani su predstavnici JZU Univerzitetski klinički centar Tuzla, Operatora za obnovljive izvore energije i efikasnu kogeneraciju, RMU “Banovići” d.d. Banovići, Dioničkog društva „Ceste“ Mostar, Federalnog zavoda za statistiku, Rudnika mrkog uglja „Abid Lolić“ d.o.o. Travnik – Bila, Rudnika mrkog uglja „Kakanj“ d.o.o. Kakanj, te, odgovorni za Izvještaj o izvršenju Budžeta Federacije BiH. Tri prva subjekta za finansijsku reviziju za 2022. a ostalih pet za finansijsku reviziju za 2023.
Parafrazirajmo onu u dobrim i lošim vijestima: Hoćete li da prvo čujete dobru ili 10 loših?
Dobra je (hajde da počnemo s tim) da je članica Komisije, poslanica Predstavničkog doma Mirjana Marinković Lepić, svojom dobrom pripremljenošću za saslušanja, kritičnošću i povremenom neuobičajenom oštrinom, ovaj dan saslušanja učinila najboljim koje je do sada održao aktuelni saziv Komisije konstituisan tek 25.06. ove godine, nakon dvadesetomjesečnog vakuuma u radu. Mada prethodnih 6 dana saslušanja i nisu bili neka konkurencija (A među njima je bilo i prave sramote).
Loše…
Prvo, Parlamentarna komisija odgovorna za reviziju nastavlja sa čudnim pokušavanjem da prikrije svoj rad, tj. da njena javna saslušanja dođu do što manjeg broja ljudi. Pa niti ih najavljuje – press konferencijama, saopštenjima, direktnim obraćanjem medijima,… – niti se trudi da nekog privuče na njih. Naprotiv. Za saslušanja možete saznati samo ako fanatično redovno pretražujete web stranicu Komisije (koja je kao i većina stranica drugih komisija, zapravo, neupotrebljiva za nekog ko želi biti informisan na vrijeme i kvalitetno, jer ljudi zaduženi za njihov sadržaj misle da je sasvim u redu da o sadržaju neke sjednice saznate za nekoliko mjeseci. Ili, još bolje po njima i njihovim nalogodavcima – nikad. Primjera radi, još uvijek nisu objavljeni ni usvojeni zapisnici sa svih saslušanja održanih u septembru).
O bolesnoj netransparentnosti naših parlamentaraca najbolje govori svojevremena, u više navrata ponovljena, odluka ove komisije da nevladinoj organizaciji Centri civilnih inicijativa, koja je izrazila zainteresovanost da prati njihov rad, zabrani prisustvo svojim sjednicama. Kao da na njima raspravljaju o državnim tajnama.
A spomenimo i apsurnu situaciju na početku ovogodišnjih saslušanja, kada novinaru ovog portala nije bio dozvoljen ulaz na javno(!) saslušanje, od strane obezbjeđenja Parlamenta.
Drugo… Sasvim u skladu sa neprofesionalnim odnosom parlamentaraca prema svojim obavezama (a navešćemo kasnije još neke ilustrativne primjere te neprofesionalnosti) je i neprofesionalnost njihovog administrativnog i tehničkog osoblja. Već smo spomenuli neadekvatnu informativnost web stranice Komisije. A u više navrata smo svjedočili i o neprofesionalnosti tehničkog osoblja. Umjesto da par sati prije najavljene sjednice sa direktnim prenosom na internetu sve bude više puta provjereno i da se početak dočekuje spremno i prenos pažljivo nadgleda, nevjerovatnom drskošću i neodgovornošću prema javnosti (koja valjda ilustruje način na koji se to osoblje prima), slično sadržaju web stranica, ne dobijemo ono što je potrebno, nego dobijemo “šta dobijemo”.
Danas je to značilo da prenos ne počinje u zakazano vrijeme, nego – pola sata kasnije. A i to na intervenciju našeg portala, uz prethodno uvjeravanje da prenos ide (valjda se previše druže s političarima pa očekuju da više vjerujemo njima nego svojim očima?). A onda se ispostavilo da niko ne nadzire prenos (koga ima samo ga mi ne vidimo), pa da po Parlamentu i okolini treba tražit odgovornu osobu da otkloni kvar.
To, da nikome ne pada na pamet da promijeni parametre zuma na kameri zbog čega tokom emitovanja ne vidimo ljude koji govore i gledalac ima osjećaj da članica Komisije razgovara sa duhom, jer govori okrenuta prema klupama u kojima nikog nema (jer kamera ne pokazuje kompletan prostor a saslušavana osoba je sjela na dio koji kamera ne pokriva), da ne govorimo. Naprosto umjesto profesionalnog odnosa i rada na djelu je potpuni javašluk i otaljavanje obaveza.
No – treće – otaljavanju obaveza pomoćno osoblje u Parlamentu se naučilo od parlamentaraca. Jer saslušanja koja se vrše nisu ništa drugo nego otaljavanje nametnute obaveze. Niti postoji volja niti želja da se shvati smisao i projektovana društvena uloga i revizije i Ureda i same Komisije odgovorne za reviziju.
Pojedini članovi komisije, umjesto da se obrazuju, istraže temu, nešto nauče, sipaju svoja “mišljenja” o tome šta jeste a šta nije zadatak revizije. Pri čemu se, zapravo, moguće, uopšte ne radi o neznanju, nego o perfidnoj opstrukciji, kojoj je cilj “pacifizirati” reviziju i učiniti je benignom, za vlast i njene marionete neopasnom. (A pošto su i jedni i drugi – i bivša i aktuelna vlast – osjetili oštricu nezavisne profesionalne revizije, složni su u pokušaju da je obesmisle).
Pa se saslušanja od, po loše upravitelje javnom imovinom, neprijatne izloženosti kritici, uz prijetnje sankcijama, pretvaraju u prijateljska ćaskanja, sa “dobronamjernim savjetima za poboljšanja”.
Umjesto bavljenja suštinom, problemima koje revizija izvlači na površinu, i kreativnog pristupa koji bi nadogradio značaj provedenih revizija (recimo organizovanjem saslušanja po kategorijama – recimo saslušanja rudnika, u kojim bi se problem posmatrao ne separatno, nego u svojoj ukupnosti i iz toga izvlačili zaključci za ozbiljne zahvate, odnosno prijedloge Parlamentu i Vladi), mi na djelu imamo birokratski formalizam, slijeđenje uspostavljene procedure, uz stalno gledanje na sat i čak nevjerovatno objašnjavanje subjektima revizije da oni, poslanici, članovi Komisije, nemaju vremena da se bave time, jer je “prošlo predviđenih 40 minuta”??? Užas!
Četvrto – Sasvim na tragu tog formalizma i sveopštog otaljavanja posla je i neodustajanje od skandaloznog dijelenja saslušanja između članova Komisije, i pravljenje nezakonitih “komisijinih komisija”, zaduženih za saslušanje određenog broja subjekata.
Naime, umjesto da saslušanjima prisustvuje svih 14 članova Komisije, oni, da ne bi dolazili tri, četiri dana zaredom na posao u Parlament, posao dijele tako da je za jedan dan saslušanja zadužena grupa od tri člana Komisije, a ostali ako hoće da dođu mogu doć. Al to najčešće znači da saslušanjima ne prisustvuje niko osim za njega zaduženih (a nekad ni oni svi nisu prisutni) ili eventualno još jedno, dvoje, troje članova. (Danas je bilo trenutaka u kojima je za stolom predsjedavajućeg saslušanjem bio samo 1 član Komisije).
Tako da su subjekti revizije koje se saslušava umjesto pritisku suočavanja s 14-članom komisijom, često brojniji od članova Komisije. A nerijetko je, u prošlim vremenima, i delegacija Ureda za reviziju bila brojnija od njih na saslušanjima.
I nikakva kritika – ni nvo, ni medija, ni Generalnog revizora (koji su svi bili jednoglasni u osudi takvog neradničkog ponašanja) nije pomogla. Ljudi, naprosto, ne žele da rade. To je za njih “neka komisija” u koju su “razmješteni” i za rad u kojoj se ne dobija novac koji bi ih motivisao na nešto više od otaljavanja.
Peto, da ne postoji želja da se obaveza samo što prije otalja, uz što manje “dizanja prašine”, doticanja suštine ili otvaranja ozbiljnih tema i pitanja, amfiteatar sale u kojoj se vrše saslušanja ne bi zvrjao prazan. Nego bi osim svih 14 članova Komisije, u njemu bili i članovi drugih komisija čiji rad je povezan sa nekim od revidiranih subjekata, pa rukovodstva oba doma, pa predstavnici medija, kojima bi bilo dozvoljeno da postavljaju pitanja, kao i organizacijama civilnog društva, koje bi takođe bile pozvane. Pretvarajući saslušanja od događaja u tajnom skrovištu Grupe TNT u istinski praznik demokratije i zrelosti čitavog društva.
Šesto, opštem formalizmu se pridružio i novi generalni revizor. Za razliku od svog prethodnika (za koga smo konstatovali da nije bio omiljen u političkim krugovima i kod stranačkih marioneta instaliranih po javnim ustanovama i preduzećima) i koji je na saslušanjima stupao u otvorene sukobe sa onima koji su negirali postojanje grešaka u svom radu i napadali Ured, ne ustručavajući se nekog nazvati i lažovom ili izjaviti, npr. “Na osnovu reakcija iz Vlade, ispada da je nama dobro, ali mi to ne vidimo i samo treba da nam to neko objasni.”, a što je sve od tih sjednica pravilo stvarna saslušanja, novi generalni revizor je odlučio da ćuti. I da mu je od javnih saslušanja važnije tajno (i neprofesionalno) domunđavanje sa članovima Komisije i lobiranje za povećanje plate mu.
Sedmo…
(N.N., Revizije info / Foto: D.B.)
