Nefunkcionisanje sistema dovodi nešto što bi, u normalnim uslovima, trebalo da uzrokuje pozitivne društvene promjene na nivo besmislenih rituala.
To se npr. dešava sa revizorskim izvještajima i njihovim razmatranjem u državnom i entitetskim parlamentima BiH.
U ŠVEDSKIM STANDARDIMA – PROBLEMI! ZDRAAAVOO.
Uredi za reviziju, naime, iz godine u godinu realizuju svoje planirane aktivnosti, vršeći finansijsku reviziju institucija za koje su nadležni, a i povremene revizije učinka, no parlamenti, ih niti razmatraju na vrijeme, niti im posvećuju potrebnu pažnju, niti imaju običaj da posežu za sankcijama protiv loše ocjenjenih institucija i odgovornih za kršenja zakona i ignorisanje revizorskih preporuka. Iako im je kontrola finansijskih tokova u zemlji, odnosno zakonitosti i efikasnosti raspolaganja javnim novcem, jedna od najznačajnijih obaveza.
U korijenu i ovog, kao i većine drugih ozbiljnih problema u ovoj državi, je partitokratski, klijentilistički, koruptivni sistem, kome je kontrola rada institucija u koje on „uhljebljava“ partijske poslušnike, neželjena obaveza koju su, prije dvadesetak godina, instalirali stranci i koju treba opstruirati. (Neupućeni lokalni kleptomani na vlasti i strastveni neljubitelji uređene pravne države čak su se, u neznanju, pokušavali javno pobuniti da se „nama ne mogu nametati švedski standardi“, ne shvatajući da su standardi revizije o kojoj govore – međunarodni. A da su njihovi izgovori za neprovođenje nečeg što je svima u svijetu normalno, svojevrsna parafraza satiričnog skeča iz Top liste nadrealista.).
Operativno, opstrukcija, u kojoj učestvuju i zakonodavna i izvršna i sudska vlast (sa naglaskom na tužilaštva), počinje od parlamentarnih komisija i njihovog nerada i nesposobnost ili nezainteresovanost da se nametnu kao relevantan faktor.
Problem nije „od juče“ (Odbor za reviziju Narodne skupštine Republike Srpske, recimo, nijednom u prošlom četverogodišnjem mandatu nije organizovao „javno saslušanje“ čelnika institucija ocijenjenih negativnim revizorskim ocjenama, niti bi to sa skupštinom koja je bila saučesnik u organizovanom političkom linču i smaknuću Glavnog revizora, koji se „malo oteo kontroli“ imalo smisla), ali je eskalirao, riplijevskim vakuumom u aktuelnom mandatu. Državni parlament je, naime, zbog dugotrajnih postizbornih političkih sukoba i „beskonačnog“ procesa konstituisanja vlasti, komisije odgovorne za reviziju dobio tek u decembru 2019., a Federalni tek u junu 2020. – nakon 2 godine 4 mjeseca i 10 dana od posljednje sjednice te komisije održane na početku posljednje godine mandata prethodnog saziva parlamenta.
SUPERMENI IZ PARLAMENTA ili KAKO GODINE TUĐEG RADA OBESMISLITI U PAR MINUTA
Rezultat je da ta komisija u Federalnom parlamentu još nije počela sa radom, a u državnom je tek „ovih dana“, nadležna Komisija za finansije i budžet Doma naroda na dnevni red stavila izvještaje o finansijskoj reviziji za – 2017.
A rezultat je i da Predstavnički dom državnog parlamenta, pretvarajući sve u potpunu farsu usvoji 150 izvještaja na jednom zasjedanju, bez ikakve rasprave. Samo da se riješi zakonske obaveze.
Besmislenosti svega ovoga svjesni su i sami članovi Parlamenta. Pa poslanik Dragan Mektić, iz opozicionog SDS-a, u izjavi za lokalne medije (Klix.ba) komentariše: „Nema nikakve svrhe nakon toliko godina razmatrati takve izvještaje… To jedino ima svrhe ako redovno razmatrate revizorske izvještaje, tamo gdje su očigledni propusti da odmah možete reagovati prema menadžmentu, da možete donositi određene zaključke”.
Čak se i predsjedavajuća Komisije za finansije i budžet Doma naroda Dušanka Majkić, iz vladajućeg SNSD-a, slaže sa ovim: „Komisije za finansije i budžet su, u oba doma, odlučile da će primiti k znanju i usvojiti praktično izvještaje za 2017. godinu bez rasprave, zato što nema svrhe raspravljati o zastarjelim izvještajima”. Uz dodatak: “Izvještaji iz 2018. će se završiti po svim procedurama, u skladu sa smjernicama kojima se Parlament bavi revizorskim izvještajima”.
Međutim, i izvještaji za 2018., kojima će se, po rječima predsjednice Komisije, parlament baviti „po svim procedurama“ (a vidimo iz ovog podatka „150 na jednoj sjednici“ šta to znači) su, faktički, zastarjeli. Uredi za reviziju, naime, već objavljuju izvještaje za 2019. Tako da su čak i za neke institucije pozvane, nedavno, na „parlamentarna saslušanja“ zbog stanja detektovanog u izvještajima za 2018., u međuvremenu objavljeni novi izvještaji. Što znači da se Komisija bavila neaktuelnim stanjem. Pri tome gubeći iz vida smisao čitavog postupka. I pretvarajući ga u pozorišnu predstavu (što, doduše, možemo reći i za većinu drugih sadržaja rada parlamenata u BiH).
PREDSTAVA SA DOBROM SCENOGRAFIJOM I SUFLERIMA ALI LOŠIM GLUMCIMA
Naime, u opštem raspadu sistema zaboravljeno je zašto ustvari postoje rokovi i zašto je važno da svako svoj posao radi kako treba.
Nepoštovanje rokova izaziva lančanu reakciju, pretvarajući čitavu masu poslova, na kojoj radi veliki broj ljudi (i na koja se troše značajna budžetska sredstva), u potpuni besmisao. U glumatanje.
Slično glumatanju parlamenata i njihovih komisija sa razmatranjem revizorskih izvještaja, za koje se, dakle, čak i ne krije da je potpuno beskorisno.
Naime, revizorski izvještaji se ne djele na friškije i bajatije, kako to pokušava da radi predsjednica Komisije Doma naroda. Pa je, kao, u redu da se bavimo ovim malo manje bajatim. Revizorski izvještaji objavljeni u određenoj godini se, da bi revizorski posao uopšte imao smisla i da bi revizija ostvarila svoju društvenu funkciju, razmatraju u roku postavljenom za kreiranje i usvajanje nacrta budžeta za sljedeću godinu.
A to se radi – kako je to zakonodavac, iza koga su stajali međunarodni „sufleri“, predvidio – da bi se moglo promptno reagovati i (finansijski) sankcionisati (smanjenjem budžeta za narednu godinu) one za koje su revizori utvrdili da im je poslovanje, u prethodnoj godini bilo u neskladu sa zakonima i profesionalnim standardima i koji, u kontinuitetu, ignorišu revizorske preporuke i zaključke parlamenta. Da bi ih se, dakle, „lupilo po džepu“, kad su već podnošenja ostavki ili smjene zbog katastrofalnih rezultata ili negativnih revizorskih ocjena, strane ovdašnjoj političkoj (ne)kulturi.
Sve ostalo je, dakle, besmisleno glumatanje (i malo sofisticiranija opstrukcija), s ciljem grabljenja iz budžeta za neurađen posao. Ili urađeni ali koji je kašnjenjem izgubio svaki smisao.
Umjesto da za neurađeno (ili urađeno kasno) i iz toga proizašlu štetu neko odgovara.
Recimo, za početak, da se strankama koje nisu obezbijedile normalno funkcionisanje parlamenta, izabrale sva neophodna radna tijela, usvojile budžet, izabrale izvršnu vlast i obezbijedile da se institucije efikasno, na vrijeme i u skladu sa Zakonom bave svojim poslom, oduzme pravo finansiranja iz budžeta. I raspišu vanredni izbori, bez mogućnosti da se iko od parlamentaraca koji su saučestvovali u destrukciji sistema i obesmišljavanju demokratije i rada institucija, mogu kandidovati na tim vanrednim izborima. Pa vi slušajte stranačke lidere i umjesto tolerancije, kompromisa, logike i opšteg interesa, njegujte ekstremizam, maksimalizam, rektalni alpinizam i blokade kao oblik političke borbe.
PS ili KAKO SE NEMOGUĆE PRETVARA U MOGUĆE, UZ POMOĆ „VIŠE SILE“ I MANJKA PARA
Ovdašnja tragedija je, zapravo, ponajviše u činjenici da bi većina problema mogla biti riješena na krajnje banalnom nivou – oduzimanjem para parazitima na vlasti. Recept smo, naime, vidjeli, svojevremeno, u Brčko distriktu, u kome je tadašnji Supervizor za Brčko Raffi Gregorian obustavio isplate plata i svih naknada članovima Vlade i poslanicima skupštine Distrikta, zbog kršenja Statuta Distrikta time što nisu usvojili budžet u predviđenom roku. Epilog: „Desilo se Čudo!“ (ravno onom u Međugorju) – Budžet koji „nije bilo moguće usvojiti“ je usvojen „istog trenutka“.
Dakle, prilično jednostavno. Samo što su „ukazanja“ Visokog predstavnika postala rjeđa od Gospinih. Kao i masovni protesti.
(Samir Šestan, Tačno.net)
