Evropski revizorski sud u prvom ovogodišnjem pregledu daje komparativnu analizu fondova kohezijske politike i Mehanizma za oporavak i otpornost (RRF). To su dva u znatnoj mjeri slična instrumenta, koja se, ipak, u mnogim aspektima razlikuju. Kohezijska politika glavna je politika EU za dugoročna ulaganja kojom se podstiče ekonomski, društveni i teritorijalni razvoj, dok je RRF ad hoc alat za privremeni odgovor na krizne situacije. Njime se nastoji ublažiti efekat pandemije bolesti COVID-19 na ekonomiju EU i ojačati otpornost EU i njenih država članica na buduće udare.
Podsjetimo, u julu 2021. Evropsko vijeće postiglo je dogovor o instrumentu „NextGenerationEU” (NGEU), privremenom instrumentu namijenjenom ublažavanju efekta pandemije bolesti COVID-19 na građane i preduzeća te jačanju otpornosti EU i njenih država članica na buduće udare.
Većina potrošnje u okviru instrumenta NGEU otpada na RRF (čak 724 milijarde eura), mehanizam u okviru kojeg države članice mogu podnositi zahtjeve za bespovratna sredstva i zajmove. Očekuje se da će države članice RRF upotrijebiti za finansiranje reformi direktnije povezanih s preporukama za pojedinu zemlju izdanim u okviru evropskog semestra, ali i ulaganja, kao što je kohezijska politika. To bi u narednim godinama moglo dovesti do ukupnog povećanja finansiranja sredstvima EU s oko 1 % na 3 % BDP-a EU.
Nakon donošenja RRF-a države članice mogu potrošiti znatno više novčanih sredstava na ulaganja nego prije za ostvarenje ekonomske, društvene i teritorijalne kohezije. Šest zemalja može potrošiti najmanje dvaput više nego u razdoblju 2014. – 2020. (Bugarska, Njemačka, Irska, Grčka, Cipar i Finska); sedam zemalja najmanje triput više (Belgija, Danska, Španjolska, Francuska, Italija, Austrija i Švedska); a dvije zemlje, Luksemburg i Nizozemska, sedam put više.
Tokom perioda 2014. – 2020. finansijska sredstva iz Evropskog fonda za regionalni razvoj (EFRR) i Kohezijskog fonda (KF) odgovarala su iznosu od oko 10 % ukupnih javnih ulaganja u svih 27 država članica EU. U 10 država članica (Bugarska, Estonija, Hrvatska, Latvija, Litva, Mađarska, Poljska, Portugal, Rumunija i Slovačka) finansijska sredstva iz EFRR-a i KF-a činila su više od trećine svih javnih ulaganja. Za te će države poseban izazov biti iskorištavanje znatno više finansijskih sredstava EU u periodu 2021. – 2027. – zaključuju iz Evropskog revizorskog suda.
I fondovi kohezijske politike za period 2021. – 2027. i RRF i dalje su u svojim ranim fazama provođenja. U narednim će se godinama istovremenom primjenom tih dvaju instrumenata pokazati kako se njihovim različitim pristupima ostvaruju njihovi odgovarajući ciljevi.
Budući da se RRF provodi uporedo s finansiranjem u okviru kohezijske politike, državama članicama EU omogućuje se da same odluče žele li ulaganja finansirati iz RRF-a ili fondova kohezijske politike. RRF se provodi pod direktnim, a fondovi kohezijske politike pod podijeljenim upravljanjem. To znači da tijela EU i država članica imaju različite odgovornosti u vezi sa svakim izvorom finansiranja. No, nezavisno od načina upravljanja, Komisija snosi krajnju odgovornost za izvršenje budžeta EU.
Uglavnom, koordiniranje provođenja ova dva instrumenta od presudne je važnosti, jer zemlje moraju garantovati njihovo nadopunjavanje, a ne međusobno ponavljanje (udvostručavanje).
Finansiranje sredstvima u okviru obaju instrumenata provodi se u vidu bespovratnih sredstava, a kad je riječ o RRF-u, finansijska sredstva isplaćuju se i u obliku otplativih zajmova. Podrškom koja se u okviru kohezijske politike dodjeljuje državama uzimaju se u obzir regionalne razlike; to nije slučaj s dodjelom finansijskih sredstava u okviru RRF-a. Navedeni se instrumenti znatno razlikuju i u pogledu postupaka njihovog odobravanja i ocjenjivanja: dok se plaćanja u okviru kohezijske politike temelje na stvarnim troškovima, uslovi za izvršavanje plaćanja u okviru RRF-a uključuju zadovoljavajuće ispunjavanje ključnih etapa i ciljnih vrijednosti, na kojima se istovremeno temelje kontrola i revizija. Komisija se stoga u pogledu RRF-a više oslanja na nacionalne sisteme kako bi garantovala efikasnu zaštitu finansijskih interesa EU.
U junu 2022. ažurirani su iznosi koji se dodjeljuju u okviru RRF-a. 19 država članica primilo je manje iznose od prvobitno procijenjenih. Iznosi bespovratnih sredstava za Belgiju, Holandiju i Mađarsku najviše su se smanjili, i to za 24 %, 22 % odnosno 19 %. Najveći porast zabilježen je u slučaju Portugala (12 %), a slijede ga Španija (11 %) i Njemačka (9 %). Španija i Italija bile su dvije najveće primateljice komponente bespovratnih sredstava u okviru RRF-a te su zajedno primile 43 % konačne dodjele finansijskih sredstava iz RRF-a. Poljska je najveća primateljica finansijskih sredstava u okviru kohezijske politike za period 2021. – 2027. (20 %), a slijede je Italija (12 %) i Španija (10 %)
Zanimljivo je da je do oktobra 2022. samo sedam država članica zatražilo zajmove u okviru RRF-a, i to u iznosu od 165 milijardi eura (43 % ukupnog dostupnog iznosa zajma). Italija, Grčka i Rumunjska bile su jedine države članice koje su zatražile najveći mogući iznos. Inače, ovi zajmovi mogu se zatražiti do avgusta 2023.
Revizori konstatuju da se veliki infrastrukturni projekti često finansiraju u više uzastopnih perioda. To je često nužno zbog količine vremena potrebnog za ostvarenje takvih projekata. Međutim, to može biti i posljedica kašnjenja u fazama planiranja i izgradnje. Nakon 2026. državama članicama više se neće izvršiti nikakve daljnje isplate finansijskih sredstava iz RRF-a. U slučaju da se određena ulaganja u sklopu RRF-a ne dovrše i da zahtijevaju dodatno finansiranje, ta bi se finansijska sredstva mogla osigurati iz programa u okviru kohezijske politike. To, dodatno, pokazuje potrebu za usklađenošću u izradi programa tih dvaju instrumenta.
(T.H., Revizije info)
