12. januara 2021. godine održana je 14. sjednica Doma naroda državnog parlamenta, na kojoj je prihvaćeno 74 izvještaja finansijske revizije institucija BiH za 2019. godinu.
Dakle, skoro punih 6 mjeseci nakon što je Ured za reviziju objavio posljednje izvještaje iz ovog “paketa” (24.7.2020.) i proslijedio ih Parlamentu. I mjesec dana nakon što je iste izvještaje razmotrio i sa odgovarajućim zaključcima usvojio Predstavnički dom.
I Komisija za finansije i budžet Doma naroda je značajno kasnila u odnosu na istoimenu komisiju Predstavničkog doma, pa su “saslušanja” institucija koje od Ureda nisu dobile pozitivnu ocjenu, u komisiji Predstavničkog doma obavljena još 13.10., a u Komisiji Doma naroda tek dva i po mjeseca kasnije.
Prethodno su, zbog političke opstrukcije, komisije za finansije i budžet konstituisane tek na samom kraju 2019. godine, a Dom naroda, u drugoj polovini 2020., odbacio praktično dvije godine rada Ureda za reviziju, oborivši “entitetskim (a ustvari jednopartijskim) glasanjem” 150 izvještaja Ureda za reviziju o provedenim finansijskim revizijama državnih institucija za 2017. i 2018. godinu.
Što je bilo istovremeno i potpuno besmisleno i sofisticirani oblik rušenja sistema. S jedne strane obesmišljavanjem rada jedne izuzetno važne državne institucije, a s druge, porukom ostalim institucijama da ignorišu rad Ureda za reviziju i preporuke koje im je on dao u cilju otklanjanja, revizijom, uočenih nepravilnosti i nezakonitosti u radu.
POZORIŠTE U KUĆI? NE, U PARLAMENTU!
No, kako je jedan od lutkara u tom pozorištu marioneta, u međuvremenu odlučio da se (privremeno!) prestane sa obaranjem svega redom, revizorski izvještaji za 2019. godinu su usvojeni.
Naravno, bez objašnjenja kako je to Ured uspio tako nevjerovatno da napreduje da su nakon dva ciklusa u kojim su im izvještaji bili tako loši da su oboreni svi(!) redom, ovaj put svi izvještaji – usvojeni. Ne trećina, ne pola, ne tri četvrtine,… nego svi. Kao u kockarnicama Las Vegasa – sve ili ništa.
Praksa neusvajanja je dakle prekinuta (do sljedećeg hira nekog od lutkara), no, nastavljeno je sa praksom potpunog odsustva samokritičnosti lutaka i infantilnog samohvalisanja.
Pa je delegatkinja i, istovremeno, predsjednica Komisije za finansije i budžet Doma naroda državnog parlamenta, podnoseći izvještaj, samozadovoljno izjavila:
“Kolege i kolegice, završili smo jedan veliki posao”, a onda i, ničim izazvana, dodala: “Završili smo ga na vrijeme”.
Na ovaj potpuni gubitak gubitak osjećaja za realnost i svijet koji te okružuje (sličan onom grčevitom otporu smanjenju enormnih privilegija i primanja, kao izrazu krajnje socijalne neosjetljivosti i bahatosti ili zastrašujućoj bešćutnosti izglasavanja nabavki novih luksuznih limuzina uz istovremeno odbijanje izdvajanja sredstava za stvarne urgentne potrebe društva), ukazao je delegat Denis Bećirević, koji je, na žalost (ili na radost? – ko će ga znati), pored gospođe Majkić, bio jedini koji je uzeo učešća u diskusiji po ovoj temi:
“Treba reći da je danas 12.01.2021. godine. A da je ovo masa izvještaja o finansijskoj reviziji iz 2019.”.
Pa dodao: “Ja mislim da je koncipiranje ovakvog dnevnog reda i ovih izvještaja danas… prije svega fingiranje rada. Ovdje se ništa(!) ozbiljno ne radi. I to treba vrlo jasno reći.”
NAPAD JE NAJBOLJA ODBRANA. A U RATU SU SVA SREDSTVA DOZVOLJENA?
Osim odsustva samokritičnosti (a Bećirović je tu tek usamljeni izuzetak od pravila), nastavljeno je i sa praksom kritikovanja Ureda za reviziju, zbog svega mogućeg. Ureda, koji je radio svo vrijeme dok oni nisu. I koji redovno ispunjava svoje godišnje planove. Za razliku od Parlamenta kome to nije pošlo za rukom – nikad! (što je, za razliku od onog gospođe Majkić, istinit podatak).
I pritom ga kritikuju i zbog nedostataka koji su, zapravo, njihovi, a ne njegovi. Kao što je, npr. kritika metodologije Ureda i njegovog upozoravanja u izvještajima da su određeni uočeni nedostaci sistemske prirode – da bi za njihovo otklanjanje trebalo donijeti ili izmijeniti odgovarajuće zakone.
I umjesto da te sistemske probleme analiziraju i otklanjaju, da sazivaju posebne sjednice komisija i Parlamenta, s tim ciljem (a što po susjedstvu rade!) oni Uredu za reviziju zamjeraju što te preporuke navodi u izvještajima institucija koje ih same ne mogu realizovati. Umjesto da kažu “Hvala. Sad konačno znamo šta bi trebali raditi, umjesto da se bavimo besmislicama.” Jer to Ured i radi zbog toga, samo su zaposleni u njemu pristojni i znaju da nije red da vrijeđaju parlamentarce, pa čitavo vrijeme strpljivo čekaju da oni sami shvate da te podatke i navode zbog njih, parlamentaraca, da ih konačno počnu rješavati i popravljati stanje, a ne zato što ne znaju da implementacija tih “sistemskih” preporuka nije u moći revidiranih institucija.
Osim uglavnom neutemeljenih kritika, tu su i ataci na nezavisnost Ureda. U što spadaju i pritisci insinuacijama, više puta iznesenim u medijima, koje je gospođa Majkić ponovila i na sjednici Doma naroda, da: “Iz nekog razloga, revizija neće da daje negativno mišljenje”. (Ili u “tvrđoj” varijanti, za medije: “Ne usuđuje se”)
“I jedino kancelarija za reviziju institucija BiH ne daje negativno mišljenje. Entitetske revizione institucije se ne prezaju od toga da daju negativno mišljenje”, kaže gospođa Majkić i “rezignirano” dodaje:
Od nastanka revizije… jel to negdje 2000. godina?… do danas nije bilo nijednog(!) mišljenja koje je bilo negativno.
To je pitanje na koje se često… dugo godina sam član ove komisije… i zaista to je teško bilo obrazlagati zašto se to dešava.”
HUMANITARNA POMOĆ ONIMA KOJIMA JE TEŠKO
Hajde da budemo konstruktivni i da, kad već nismo mogli ranije, pomognemo da se ovo teško breme bar otkloni u nastavku. Nabildanom snagom jednog naivnog pitanja: Možda je bilo teško obrazlagati “zašto se to dešava” zato što se to, zapravo – uopšte ne dešava?
Naime, pomenuto izlaganje predsjednice “komisije za reviziju” je kombinacija potpunih neistina i nečega što je pitanje da li se radi o manipulaciji podacima ili neznanju. (A onda je pitanje šta je od toga dvoga strašnije).
Kao prvo, da rasčistimo – to da Ured nikad od svog nastanka nije dao negativnu ocjenu je… neistina! (poslužimo se eufemizmom)
Podaci do kojih svako zainteresovan može doći (a o predsjednici komisije zadužene za praćenje rada Ureda za reviziju da ne govorimo), ukazuju na to da je od 74 institucije, za koje je nadležan Ured za reviziju, njih 10, između 2000. i 2011., dobilo negativnu ocjenu. Pri čemu su među njima institucije kojima se to nikad, zapravo, nije smjelo dogoditi, kao što su Predsjedništvo, Tužilaštvo, Sud, RAK, Agencija za statistiku, Ministarstvo odbrane, Ministarstvo vanjskih poslova, Ministarstvo za ljudska prava,… I da im se to ponovo dogodilo ili da se događa nakon 20 godina redovne reizije, to bi bio skandal, što kažu “za zatvora”. Tako da je to što od 2012. godine nema negativnih revizorskih ocjena, zapravo, normalno.
Možda to ljubiteljima destrukcije i propagandnih floskula kako “na državnom nivou ništa ne funkcioniše” ne odgovara, jer je, između ostalog, ogledalo ličnog im neuspjeha, ali je tako. Činjenica je da, zapravo, ne funkcionišu one institucije u kojima oni imaju moć da utiču na njihov rad i efekte. Kao što je Dom naroda PS BiH recimo.
Ili riječima pomenutog Bećirevića: “Dobra nam je ova revizija, ovaj Ured za reviziju, kakav je Dom naroda, kakav je Predstavnički dom, kakvo je Vijeće ministara, pa i Predsjedništvo BiH. Ovakvi, koji prave ovakve opstrukcije, u ovako složenim uslovima, nemaju nikakav kredibilitet nikome držati nikakve lekcije”.
A ključna razlika između državnog i entitetskih ureda za reviziju, u kojoj love kritičari skloni “lovu u mutnom” koji računaju na neinformisanost javnosti, je u tome što državni ured, za razliku od entitetskih, svake godine revidira stanje u svim institucijama koje su u njegovoj nadležnosti (dakle, redovno su “pod kontrolom”, pa je logično da im je manevarski prostor za greške i nezakonito ponašanje sužen i da je napredovanje logičan slijed stalnog pritiska – čak i uz ovakvu vlast koja Uredu više odmaže nego pomaže u misiji sređivanja stanja u javnim institucijama).
Naime, entitetski uredi samo manji dio institucija revidiraju svake godine, a ostatak institucija za reviziju bira iz ogromnog bazena koji je stavljen pred njih kao obaveza (u RS-u je to oko 850 a u Federaciji preko 2000 subjekata).
Tako da se te negativne ocjene, za koje jedna predsjednica parlamentarne komisije nadležne za reviziju kaže kako ih državni ured “neće da daje a entitetski se ne usrtručavaju”, dešavaju gotovo isključivo u tom prostoru – institucija koje se neredovno, pa čak i tek prvi put za 20 godina revidiraju. A nijedna(!) od institucija koje se, po obavezi, redovno, svake godine, revidiraju, nije dobila negativnu ocjenu revizora za posljednju provedenu, finansijsku reviziju za 2019. godinu. U RS-u su, naime, negativne ocjene, dobile 4 opštine i 1 dom zdravlja (od 69 revidiranih institucija), a u Federaciji 7 javnih preduzeća i ustanova, 2 zavoda i 1 opština (od 89 provedenih revizija).
ČEKAJUĆI GODOA, KOJI ČEKA BUDŽET
Razlika između formalnog odrađivanja zakonom propisane obaveze razmatranja i usvajanja revizorskih izvještaja i floskula i samozadovoljstva, s jedne strane, te, samokritičkog prihvatanja revizorskih preporuka kao uputstva za konkretan rad i djelovanje, iz koga si nešto zaista naučio i pokušavaš sam primijeniti na sebi i instituciji u kojoj radiš, s druge strane, je bila poražavajuća, na pomenutoj sjednici Doma naroda. U tom smislu da je ovaj drugi pristup bio tek na nivou “izuzetka koji potvrđuje pravilo”. Mada su argumenti bili takvi da ih je bilo teško izignorisati. Ali našim parlamentarcima ništa nije teško. Kad mogu u pandemijsko-ekonomskoj krizi nabavljati luksuzne limuzine i primati i do 7000 KM mjesečno, u zemlji koja grca u siromaštvu i ozbiljnim problemima, zašto bi im bilo teško ne baviti se svojim poslom.
A za izuzetak je bio zadužen pomenuti Bećirević, koji je uporno i neuspješno pokušavao staviti na dnevni red i Komisije za finansije i budžet(!) i Doma naroda, raspravu o Budžetu, odnosno o “Zoni sumraka” i “Bermudskom trouglu” (između Vijeća ministara, Predsjedništva i Parlamenta) u kome je netragom nestao i ne zna mu se sudbina.
“Ovdje su navedeni, između ostalog, i razlozi koji dovode do sistemskih i suštinskih problema. A koji su to sistemski problem o kojima trebamo govoriti, koje trebamo otklanjati?
Pogledajte šta je Ured za reviziju u svom dopisu od 31.08.2020. između ostalog naveo kao problem sistemskog karaktera, i to pod tačkom 1. Doslovce stoji: ‘Finansiranje institucija BiH tokom cijele 2019. godine vršeno je putem odluka o privremenom finansiranju. Takvo neblagovremeno usvajanje budžeta, uz postojanje značajnih slabosti, je dodatni teret institucijama i značajno povećava rizik od neefikasnog i nedjelotvornog poslovanja. Potrebno je da sve institucije koje učestvuju u procesu predlaganja i donošenja budžeta dosljedno poštuju zakonske zakonske procedure i rokove za usvajanje Zakona o budžetu institucija BiH.’
Pazite, ovo je ocjena iz 2019. Evo ja sad javno pitam: Da li iko misli da će biti drugačija ocjena za 2020.? Hoće li biti drugačija za 2021.?
Vidi li iko Budžet za 2021., u ovako složenim okolnostima i na vidiku da će doći u parlamentarnu proceduru?!
A ljudi (iz Ureda) na to upozoravaju.
Gdje je budžet za 2021.?”, zapitao je Bećirović svoje kolege.
Odgovorila mu je (uvrijeđena???) gospođa Majkić – pravdanjem kašnjenja razmatranja izvještaja, ignorisanjem suštine njegovog obraćanja i optužujući njega(!) za opstrukciju rada Komisije i Doma (uvijek, ali baš uvijek je kriv neko drugi i nikad ali baš nikad se nećemo baviti suštinom). Na šta je Bećirović odgovorio konstatacijom i optužbom kojom je rasprava i završena:
“Imamo problem što nemamo Budžet! I vi znate da taj problem i te kako prouzrokuju ljudi koji blokiraju ovu državu. Na žalost, vi u tome saučestvujete. I to vrlo aktivno”.
OČITO JE DA NEŠTO TREBA MIJENJATI. A I NEKOG.
Primjer kritike po svaku cijenu i ignorisanja potrebe za vlastitim informisanjem prije iznošenja bilo kakvog stave, bila je izražena i na sjednicama Komisije, kojima je predsjedavala gospođa Majkić. Pa je Uredu, između ostalog, zamjereno i to kako se “revizorski timovi ne mijenjaju godinama, iako je ranije postojalo pravilo da se revizorski timovi rotiraju svake tri godine”. Na što je novoizabrani generalni revizor Hrvoje Tvrtković rekao da praksa jeste da se timovi revizije rotiraju svake tri godine, ali da su ove godine timovi ostali isti zbog pandemije jer je procijenjeno da će ti timovi lakše doći do informacija i da će lakše uraditi reviziju u ovim otežanim uslovima.
Zanimljiv je i stav predsjednice Komisije nadležne za rad Ureda za reviziju, o preporukama koje Ured daje revidiranim institucijama, u cilju otklanjanja uočenih nedostataka I nezakonitosti.
“Postaje gotovo nemoguće dostići njihovu realizaciju.”, kaže gospođa Majkić, i iz toga izvlači zaključak: “Očito je da nešto treba mijenjati” (I u pola rečinice se trgnete, ne vjerujući u to što čujete, no, odmah u nastavku slijedi “hladan tuš”) – “… mijenjati u samom načinu rada i “Revizije”, bez obzira što se kaže da “Revizija” radi u skladu sa standardima”.
Dakle, ponovo je do Ureda za reviziju?
Nije do Parlamenta koji se toliko dugo nije bavio finansijama i zakonitošću rada u državnim institucijama, da mu se po ladicama nagomilala ogromna količina (oko dvije stotine i pedeset) izvještaja iz čak tri uzastopne godine rada Ureda za reviziju. Nije do predsjednice Komisije i njenih stranačkih kolega koji bespogovorno slušaju svog šefa i u jednom trenutku (ili da budemo precizni – za 8 minuta), bez ikakvog razumnog objašnjenja, obaraju 150 izvještaja koji su proizvod dvije godine rada desetina ljudi zaposlenih u Uredu. Nije do Vijeća ministara koje bi trebalo da nadzire implementaciju preporuka institucija pod njegovom efektivnom kontrolom (i da ih i sami provode, a ne da im neka od ministarstava budu među najgorima). Nije do Tužilaštva, koje ignoriše revizorske izvještaje i nezakonitosti na koje oni ukazuju. Nije… Nego je do – Ureda za reviziju. Čiji je, zakonom propisani, posao da izvrši reviziju, utvrdi činjenično stanje i da preporuke za njegovo poboljšanje, odnosno otklanjanje uočenih nepravilnosti i nezakonitosti. Što on i radi.
Da se razumijemo, Ured za reviziju nije idealan, ima tu dosta prostora za poboljšanje i kritika je dobrodošla (sve dok oni koji je upućuju nemaju snagu da je pretvore u otvorenu destrukciju – što obaranje 150 izvještaja u “jednom dahu” jeste), ali prebacivanje njemu sve odgovornosti, uključujući i onu koja je upravo na kritičarima, je blago rečeno nekorektno. A manje blago – licemjerno, neprofesionalno i nepristojno do vulgarnosti.
Da ponovimo: “Dobra nam je ova revizija, ovaj Ured za reviziju, kakav je Dom naroda, kakav je Predstavnički dom, kakvo je Vijeće ministara, pa i Predsjedništvo BiH.” Da o predsjednici “komisije za reviziju” ne govorimo.
(Samir Šestan, Revizije info, 22.01.2021.)
